“Ruski režim sprovodi globalnu strategiju koja podsjeća na sovjetsku eru. Njegov cilj je da podijeli, oslabi i porazi zapadni savez. Ali ovoga puta Moskva ne promovira komunističko preuzimanje vlasti kao na Kubi, Vijetnamu, Angoli ili Afganistanu, već podstiče sukobe u nekoliko regiona, uključujući Bliski istok, Južnu Ameriku i Zapadni Balkan“, ustvrdio je američki stručnjak za Zapadni Balkan Janusz Bugajski.
On podsjeća da je Moskva “više puta pokušavala da gurne Srbiju u vojnu konfrontaciju na Kosovu i izgleda nezadovoljna Vučićem zbog njegovog očiglednog straha od NATO-a“, kao i da je “strpljenje Kremlja sa Dodikom“ na izmaku jer “uprkos svim prijetnjama, Milorad Dodik nije uspio da RS proglasi nezavisnom državom niti da traži ujedinjenje sa Srbijom.
Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu
Putinovi srpski proksiji trebalo je da se ugledaju na presedan aneksije Krima i Donbasa, ali to nisu učinili. Kao rezultat toga, Moskva bi mogla da preduzme direktnije akcije ili da radi preko alternativnih radikalnih zastupnika kako bi pokrenula novi balkanski rat.“
“U kontekstu rata u Ukrajini“, po Mariu Srefanovu, Rusija pojačava destabiliziranje Zapadnog Balkan ili jugoistočne Europe, te aktivira “žarišta diljem svijeta i zamrznute sukobe, kako bi odvratila pozornost od Ukrajine i razvukla snage Zapada na više odvojenih područja“. I po Bugajskom su “Hamasov napad na Izrael i rat koji je u toku u Gazi očigledno korisni Moskvi“, jer “to skreće pažnju SAD-a sa podrške Ukrajini“ zbog čega povećava regionalne tenzije širom Bliskog istoka, ali i u drugim dijelovima svijeta.
Evropska vrata
U pozadini je po Stefanovu rat na Bliskom istoku za kontrolu strateški važnog koridora koji povezuje Evropu i Evropsku uniju s Bliskim istokom i dalje Azijom, dok na jugoistoku Evrope ruska politika, “preko posrednika Srbije i bosanskohercegovačkog entiteta Republike Srpske, pokušava otvoriti bojišnicu za kontrolu europskih vrata toga koridora i istovremeno aktivirati krizu u pozadini NATO-ova rasporeda. Moskva sve intenzivnije gura kriznu dinamiku na balkanskim prostorima, duboko iza prvih crta NATO-ova rasporeda, iza leđa Rumunjske i Bugarske, u sklopu geopolitičkog procesa regionalnog i globalnog sučeljavanja Moskve sa Zapadom“.
Ukoliko bismo analizirali nekoliko zadnjih godina, svi značajniji događaji koji su uticali na politike na Balkanu – od pokušaja državnog udara u Crnoj Gori i “reformskih“ promjena u ovoj zemlji uz podršku litija koje su predvodili SPC i proruske grupe, preko dešavanja u Sobranju Sjeverne Makedonije, pojave raznih ruskih paravojnih formacija u regionu, političkih kriza u Bosni i Hercegovini gdje Milorad Dodik negira sve što je državno, dok sve glasnije zagovara odcjepljenje Republike Srpske i najavljuje stvaranje srpske nacionalne države na Balkanu (Republika Srpska- Srbija-Crna Gora) – manje-više su povezani ili se mogu povezati sa ruskim i proruskim djelovanjem na Zapadnom Balkanu.
Početkom 2016. godine, ministar vanjskih poslova, Sergej Lavrov, objavio je da je njegovo ministarstvo počelo raditi na formulaciji nove doktrine za vanjsku politiku, a po direktivama Vladimira Putina. Po Andreu Baklanovu (politički savjetnik u ruskoj Državnoj dumi) glavni ciljevi nove vanjske politike bili su, osim osiguranja nacionalne sigurnost Rusije, da Rusija mora imati veću ulogu na međunarodnoj sceni. Nova Koncepcija spoljne politike Rusije, usvojena 30. novembra 2016. predviđala je “konstruktivnu i svestranu suradnju sa evropskim državama koje ne ulaze u vojne alijanse”. Sergej Železnjak, tadašnji zamjenik sekretara Generalnog savjeta vladajuće ruske partije Jedinstvena Rusija i jedan od najbližih stranačkih suradnika Vladimira Putina, ni mjesec nakon toga, u decembru 2016. godine, izjavio je da se Rusija zalaže za formiranje saveza “vojno neutralnih i suverenih država” na Balkanu koji bi obuhvatao Srbiju, Crnu Goru, BiH i Makedoniju.
Uslijedilo je proglašenje “neutralnosti“ Srbije, što je kasnije bio osnov za izradu strategije o nacionalnoj sigurnosti, a onda i proglašenje “neutralnosti“ bh. entiteta Republika Srpska. No, Crna Gora i Sjeverna Makedonija postale su članice NATO zbog čega je plan propao, Železnik smijenjen, a Dodik, u okviru novog plana, postao glavni zagovarač proruske politike na Balkanu.
Strateška arhitektura Balkana
Po ruskom think-tanku Katheon (osnivač Konstantin Malofejev, blizak Putinu) Srbija i Republika Srpska su od strateške važnosti za rusku politiku na prostoru Jugoistočne Evrope: “Područje bivše Jugoslavije ponovo je postalo bojište suprotstavljenih geopolitičkih projekata atlantističkog Zapada, na čelu s EU-om i SAD-om, i projekta euroazijske integracije predvođene Rusijom. Balkan je ključ za oba projekta”. Uz to, navode i da je “bosanski front također ponovno otvoren”, a “odlučno uvezivanje Srbije u rusku geostratešku agendu na jugoistoku Evrope omogućilo bi ruskoj politici ono što nikada u povijesti nije uspjela – pristup Sredozemnom moru i otvaranje vrata prodoru ruskih geoekonomskih i geopolitičkih opcija izraženih u euroazijskom projektu za srednju i jugoistočnu Europu. Pritom su Republika Srpska i njezin Moskvi naklonjeni predsjednik Dodik istovremeno okidač geopolitičke dinamike koja bi to omogućila i sredstvo pritiska na Beograd ako bi on ipak ozbiljno krenuo putovima euroatlantskih integracija“.
Navedeno se podudara s tezama ruskog geopolitičara Vladimira Dugina koji je, koliko god se s njim ne slagali, ili ga smatrali kontroverznim, još prije nekoliko godina najavio ovo čemu danas svjedočimo: “U sadašnjoj zaoštrenoj fazi sučeljavanja rusko-pravoslavnog bloka sa Zapadom, poglavito u svjetlu ukrajinske drame i očajničke bitke za Novorusiju, bilo bi logično izvesti uzvratni udar na Balkanu. Republika Srpska zauzima glavno mjesto u strateškoj arhitekturi Balkana. Ako počne ondje, pokrenut će se svi procesi u regiji.”
Dugin je najavio i odcjepljenje Republike Srpske jer to je “krimski scenario“: “Etnički i kulturno taj teritorij je čisto srpski i pravoslavni, granice općina čvrsto su uspostavljene još za vrijeme ratnih djelovanja tijekom 1990-ih godina”, nakon čega Dugin očekuje “početak procesa ponovnog ujedinjenja sa Srbijom”. Zanimljivo je da Dugin to vidi i kao pritisak na Srbiju i radikalizaciju njene politike prema EU i NATO-u: “Stoga će zbližavanje sa Srbijom koja ulazi u novi krug svoje povijesti ovog puta biti jedinstvena šansa za Rusiju da ojača svoj položaj u Europi… Za potrebno usklađivanje politika Moskve i Beograda potreban je stoga dodatni faktor. Taj faktor je Milorad Dodik.”
Da bi Dodik postao faktor na Balkanu, Putin je morao postati faktor u Rusiji, nametnuti svoju politiku i osmisliti strategije zahvaljujući kojima je Kremlj (ponovo) postao problem za globalnu sigurnost, na šta upozorava i Bugajski, pri čemu je Dodik, očito, ključni faktor nestabilnosti na Balkanu.
Nakon okončanja Hladnog rata i raspada SSSR-a mnogi su Rusiju, ekonomski oslabljenu i razbijenu vidjeli kao prošlost, a Fukuyama pisao o kraju povijesti, jer je Zapad suvereni pobjednik. Kako je Putin uspio podići Rusiju i osnažiti je toliko da se njome ponovo bave svi zapadni arhitekti sigurnosti, zaboravljajući čak i problem terorizma?
Povrat ruske hegemonije
Neposredno nakon dolaska na vlast Putin je počeo s obnovom jake ruske države. Stvaranjem stranke Jedinstvena Rusija zaokružio je političku kontrolu nad Dumom, ojačao je centralizaciju vlasti smanjujući ovlasti regija, stavio je pod kontrolu oligarhe potpuno im obuzdavši politički i ekonomski uticaj koji su do tada imali. Istovremeno je uspio s nekoliko ekonomskih i socijalnih mjera povećati životni standard građana pridobivši time podršku široke javnosti. Istovremeno, više od 40 odsto dužnosnika koje je Putin postavio na važne pozicije došli su iz obavještajno-sigurnosnih agencija.
Od dolaska Putina Moskva je napustila Brežnjevljevu doktrinu ograničene suverenosti država koje se nalaze u njezinoj sferi utjecaja, ali je istodobno Zapadu nametnula svojevrsnu rusku verziju Monroeove doktrine prema kojoj je postsovjetski prostor dio njezine sfere utjecaja u koju ne dopušta pristup nikome drugom. (Boban, 2011) U septembru 2022. Putin je odobrio novu doktrinu spoljne politike po kojoj Rusija treba “štititi, čuvati i promicati tradicije i ideale ruskog svijeta“.
Britanski povjesničar Orlando Figes podsjeća da su 2014, kad je Rusija započela rat u Ukrajini, Putinovi ideolozi promovirali ideju “ruskog svijeta“ kako bi opravdali invaziju na Krim, a po kojoj Rusija treba da ujedini pravoslavce Ruse, Bjelorusije i Ukrajince. Ruski svijet je prvobitno bila ideja Ruske pravoslavne crkve kako bi ujedinjavanjem pravoslavnih zajednica u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji, stvorila pretpostavke za ponovno preuzimanja kontrole Moskovskog patrijarhata nad Ruskom crkvom u inozemstvu – u Parizu, Londonu, itd. Putin je preuzeo ideju od Crkve i od 2012. je koristi kao dio svoje spoljne politike tvrdeći da “ruskom svijetu“ pripadaju Slaveni, Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi, koji su dijelili zajedničku povijest, religiju i kulturnu baštinu iz Kijevske Rusije, o čemu je pisao u eseju pod nazivom “O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca“ koji je Kremlj objavio u julu 2021.
Po Stanislavu Liniću “godina 1999, kada je bivši pukovnik KGB-a Vladimir Putin došao na vlast, može se smatrati prelomnom točkom sa odlučujućim utjecajem na evropsku sigurnost. Važnost njegove tadašnje izjave da je ‘kolaps SSSR-a bila najveća geopolitička katastrofa stoljeća‘ tek je kasnije postala potpuno jasna. Od svog dolaska na vlast Putin je posvećen ponovnoj uspostavi ruske hegemonije u Istočnoj Evropi i vraćanju njene vojne moći.”
Iako su određeni aspekti nove ruske (sigurnosne) strategije uočavani i ranije (npr. cyber napadi 2007. na servere estonske vlade, banaka i medija zbog čega je ova zemlja bila u potpunoj blokadi nekoliko dana; 2008. napadi na Gruziju), dešavanja u Ukrajini 2014. su svima pokazala da je taj novi ruski način ratovanja usavršen i da predstavlja istinsku opasnost, jer je Putin pomiješao djelovanja obavještajnih i vojnih službi, diplomata, medija, nevladinih organizacija, kompanija, banaka, kulturnih udruženja…, brišući do tada sve poznate granice.
Policijska država
Američka povjesničarka Amy Knight ovako opisuje Putinovu Rusiju: “Rusija pod Putinom opisivana je na razne načine, kao ‘vođena demokracija’ (u ranoj fazi Putinova predsjedničkog mandata), ‘autoritarna država’ (nešto kasnije), a u novije doba kao ‘kleptokracija’. No, najprecizniji termin za današnju Rusiju je ‘policijska država’. Američki politolog Brian Taylor u svojoj knjizi ‘Izgradnja države u Putinovoj Rusiji’ iznio je ovo zapažanje: ‘Termin ‘policijska država’ odjekuje zato što moć države, kao što je sociolog Max Weber definirao, u svom temelju počiva na sposobnosti represije. Ponašanje njenih represivnih organizacija kao što su vojska, policija i tajna policija govori nam puno o karakteru neke države…’ Rusiju vode dužnosnici policije i tajne službe koji su iznad zakona i podnose izvještaje samo predsjedniku Vladimiru Putinu. Ti dužnosnici uglavnom nisu došli do svojih položaja na temelju objektivnih kvalifikacija kao što su obrazovanje i iskustvo, nego zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama – Putinove verzije onoga što se u sovjetsko doba nazivalo patronatom.“
Zdenko Kačić Movrić smatra da sigurnosni sistem Rusije svoju snagu crpi iz obavještajnih službi od vremena Drugog svjetskog rata: “Postale su i važan akter vanjske politike i predvodnik nove agresivnije politike prema Zapadu i susjedima, a njihov pravi uspon počeo je s Vladimirom Putinom. Zbog golema utjecaja službi i sveprisutnosti silovika kritičari navode da su ‘prevlast obavještajnih službi i njihova mentaliteta temeljne značajke Putinove Rusije.
Osnivanjem Ruske Federacije reformiran je sigurnosni sistem. Boris Jeljcin je rasforimirao KGB kako bi smanjio veliku moć koju je imao, i uspostavio nekoliko civilnih i vojnih sigurnosno-obavještajnih službi od kojih je Savezna sigurnosna služba (FSB) imala najveći uticaj. Za direktora FSB-a Jeljcin je 1998. imenovao Putina koji će brzo skloniti stare kadrove i na njihova mjesta dovesti svoje nekadašnje kolege iz KGB-a. Prema ruskim stručnjacima za sigurnost, Andreja Soldatova i Irine Boroganove “umjesto ponovnog oživljavanja sovjetskog KGB-a, FSB se razvio u nešto još moćnije i više zastrašujuće, agenciju čiji se djelokrug pod palicom veterana KGB-a proširio itekako izvan granica svog prethodnika“. Po ovim autorima FSB raspolaže i posebnim sistemom, SORM, preko koga prati “e-mailove, upotrebu interneta, Skype, pozive mobitelima, SMS poruke i društvene mreže“.
Iako mu je fokus djelovanja unutar Rusije, FSB kao najmoćnija tajna služba u Ruskoj Federaciji sve više akcija provodi u inostranstvu: povezuju se sa cyber napadima na Ukrajinu 2014, u 35 zemlja izvršili su 2019. hakerske napade glumeći iranske, a odgovorni su i za napade na njemačke kompanije za energetiku i vodu 2020… Uz to, Rusija je cyber napade zajedno s vojnim operacijama provodila u Gruziji i Ukrajini.
Uloga ruske vojske
Paralelno s jačanjem obavještajnih službi, Putin je od dolaska na vlast jačao i rusku vojnu moć. Prvu vojnu intervenciju izvršio je već 1999. u Čečeniji (prvi čečenski rat vodio se 94-96. kada je Čečenija izborila nezavisnost) stavljajući je pod rusku kontrolu. Po Liniću je upravo drugi čečenski rat bio veliki početak vraćanja vojne moći Ruske Federacije, odnosno “početak desetljeće dugačkog restrukturiranja ruske vojske i prihvaćanja nove strategije njene uporabe, a što je uspješno demonstrirano u drugom čečenskom ratu“: “Shvaćajući da se Rusija suočava sa tri veoma različita vojna protivnika: visoko tehnološkim na Zapadu, masovnim vojskama na Istoku i nekonvencionalnim prijetnjama na Jugu, Generalštab Ruske vojske je dizajnirao Rusku vojsku za visoko decentralizirane i podijeljene operacije pokrivajući spektar od nekonvencionalnog, konvencionalnog pa do bojnog polja sa upotrebom taktičkog nuklearnog naoružanja.“
Velike promjene u ruskoj vojci započinju s dolaskom Sergeja Šojgua za ministra odbrane 2012. S uspjesima vojnih intervencija u Siriji i Ukrajini (2014) ubrzano je rastao ugled ruske vojske, a srazmjerno s tim i finansijska podrška, kako kroz budžet tako i od oligarha što je zajedno rezultiralo pokretanjem novog ruskog vojno-industrijskog kompleksa. Kada su nakon prvog rata u Ukrajini uslijedile zapadne sankcije pojedinim oligarsima, gubljenjem ugovora, ruska država im je to kompenzirala velikim vojnim ugovorima. Već 2017. godine ruska vojska bila je jedna od najmoćnijih institucija u Rusiji.
Načelnik Generalštaba ruske vojske, general Valerij Gerasimov, u februaru 2013. godine u ruskom vojnom časopisu objavio je članak pod nazivom “Vrijednost znanosti je u predviđanju: Novi izazovi zahtijevaju ponovno promišljanje oblika i metoda provedbe borbenih operacija” iznoseći teze danas poznate kao Gerasimova doktrina, koja je postala paradigma kroz koju se posmatra hibridna politika i hibridno ratovanje Rusije, a koja objedinjuje konvencionalne i nekonvencionalne metode ratovanja.
U članku Gerasimov navodi kako je u 21. stoljeću zamjetna tendencija zamagljivanja granice između rata i mira, kako nema više klasične objave rata, i kako se ratovi nakon početka odvijaju prema nepoznatim obrascima: “Rat se ne objavljuje. On jednostavno počinje s već razmještenim vojnim snagama. Fokus primijenjenih metoda rata se promijenio u smjeru široke upotrebe političkih, informacijskih, humanitarnih i drugih nevojnih mjera – primijenjenih u koordinaciji s prosvjednim potencijalom lokalnog stanovništva. Asimetrične radnje koriste se u širokom rasponu, što omogućuje brisanje protivnikovih prednosti u oružanom sukobu. Neke od tih radnji su korištenje specijalnih snaga i unutarnje opozicije za stvaranje trajno operativnog bojišta na cijelom teritoriju protivničke države, kao i informacijske operacije.”
Svjesni da zbog ekonomskih razloga ipak ne mogu vojno parirati SAD-u u Rusiji su informacijsko oružje počeli koristi za postizanje strateških ciljeva širom (zapadnog) svijeta pri čemu prelaženje crvene linije ne izaziva vojne sukobe. Ruski pristup “informacijskom sučeljavanju“ jedinstven je u današnjem svijetu, a Rusija se stalno prilagođava novim okolnostima i tehnologijama. Nosilac informacijskih operacija u ruskoj vojsci je obavještajna služba, GRU, koja posjeduje sposobnosti koje se mogu učinkovito koristiti za informacijsko-tehničke i informacijsko-psihološke dimenzije informacijskog sukobljavanja. GRU se povezuje s miješanjem u ukrajinske izbore 2014, napad na njemački Bundestag 2015, miješanje u američke izbore 2016, kao i američke predsjedničke izbore 2018, miješanje u izbore u Francuskoj i napade na francuske medije, napad na Olimpijske zimske igre 2018, gruzijske državne institucije 2019…
