SMART Balkans - SMART Balkans

HAYAT I RTV HB: Pogodite koja televizija nije ni spomenula godišnjicu rušenja Starog mosta

Gaza, Neretva, Kazani, Stari most, EU integracije… O ovim su temama dvije televizije izvještavale s različitih pozicija.

Piše: Adis Nadarević

HAYAT TV: Bitka za Neretvu

– 12. novembar 2023.

IPTV I PRAVA PRENOSA: Hayat je komercijalna televizija koja živi od oglašavanja i naplate prava emitiranja njihovih sadržaja. Kao i svakoj takvoj televiziji, nemjerljivu štetu im nanose pirati koji ilegalno i bez posljedica distribuiraju i naplaćuju proizvode njihovog truda, i to toliko otvoreno da javno oglašavaju ovu ilegalnu aktivnost. U ponedjeljak (6. novembar) je Hayat imao dobar prilog o ovoj pojavi, i bilo bi dobro da nadležni poduzmu nešto po ovom pitanju zbog kojeg mediji svake godine ostaju bez ozbiljnih sredstava koja bi im garantirala opstanak i podizanje kvalitete sadržaja.

SPASIMO NERETVU: Mediji imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti javnosti o ekološkim problemima. Iako je medijska svakodnevica preokupirana političkim dešavanjima, dobro je vidjeti da ekološka pitanja dobijaju zasluženu pažnju, kao što je prilog o protestima za zaštitu rijeke Neretve od gradnje hidroelektrane Ulog koji je dobio skoro tri i po minute u Vijestima u 7 u subotu (11. novembar).

DONACIJA ZAPOSLENIKA HAYAT TV-a: Dobra djela vrijedi izdvojiti i ukazati na njih kao primjer, a Hayat je u petak (10. novembar) realizirao donaciju didaktičke i sportske opreme djeci u edukativnom centru u povratničkoj zajednici Nova Kasaba u općini Milići. Iako je bilo i drugih vijesti koje smo mogli istaknuti u ovom segmentu, biramo ovu kao primjer humanosti i solidarnosti novinarske zajednice.

Ocjena: 7

RADIOTELEVIZIJA HERCEG-BOSNE: Opširno o procesu integracije

– 12. novembar 2023.

GAZA: Prošle sedmice smo izdvojili zaokret RTV HB-a u izvještavanju o sukobu na Bliskom istoku i zauzimanje kursa koji se ne može nazvati otvoreno proizraelskim, ali je definitivno ignorantan kad su u pitanju patnje Palestinaca. Početkom ove sedmice se takav kurs nastavio, ali se do njenog kraja RTV HB na neki način korigovao solomonski mudrim opredjeljenjem da količinu vijesti iz Gaze svede na minimum. Riječ je o vjerovatno najboljem mogućem odabiru i demonstraciji svojevrsnog priziva novinarske i uredničke savjesti koji ne treba proći nezapaženo.

FRONTEX: Nije lako izvještavati pozitivno o stvarima koje same po sebi nisu takve, i RTV HB se često zbog podrške trenutnoj vlasti dovede u situaciju da mora trpjeti zbog njihovih poteza. To često rezultira situacijama koje budu gotovo komične, poput jedne koju smo imali u četvrtak (9. novembar) kada je sjednica Vijeća ministara prekinuta zbog tačke dnevnog reda koja se ticala potpisivanja ugovora sa Frontexom. U svom dnevniku je RTV HB izvijesto o tačkama koje se jesu razmatrale, a onda su naglo prešli na izjavu ministra pravde riječima „nakon prekida se obratio…“, ne spominjući razlog prekida. Cijela stvar je utoliko gora jer je RTV HB tri sedmice uzastopno pažljivo pratio probleme sa kontrolom granica i sporazum sa Frontexom je doslovno „njihova tema“.

EU4BUSINESS I EU4AGRI: O europskim integracijama se obično govori kao o apstraktnom procesu koji se svodi na neka izvješća, reforme i mišljenja. Ono što približavanje EU-u znači u konkretnom smislu, često ostaje u drugom ili trećem planu, zato vrijedi izdvojiti to što se RTV HB u subotu i nedjelju (11. i 12. novembra) bavio programima podrške biznisu i poljoprivredi u Bosni i Hercegovini u opširnim, zanimljivim i korisnim prilozima baziranim na iskustvima iz prakse.

Ocjena: 4

KOMPARATIVNA ANALIZA

Počnimo ponovo sa Bliskim istokom. Za Hayat je to i dalje centralna tema, i, znamo li da napadi na civile u Gazi traju već pet sedmica i da je broj ubijenih civila već petocifren, te da zločini prema Palestincima nailaze na sve glasniju osudu svjetske javnosti, ne može se zamjeriti ovako izražen interes i angažman. Hayat svakodnevno izvještava emotivno, ali bez senzacionalizma; u njihovom izvještavanju nema ništa što bi se moglo ocijeniti kao neistinito, a sve ostalo, poput minutaže ili prioritiziranja (naprimjer, možda je vijest o otvaranja pregovora o pristupanju BiH EU-u ipak za udarni termin, a ne tek za sedmu minutu dnevnika), stvar je uređivačke politike. S druge strane, RTV HB je početkom sedmice priloge o Gazi otvarao saopćenjima izraelske vojske i ilustrirao uglavnom kadrovima njihovih vojnih operacija, dok je krajem sedmice čak i ova televizija izvijestila kako je zbog civilnih žrtava „Izrael pod sve većim pritiskom, čak i svojih saveznika“ te, ranije dvominutni ili trominutni, blok vijesti sa Bliskog istoka skratila na manje od minute.

Otvaranje ili neotvaranje pristupnih pregovora između BiH i EU-a su Hayat i RTV HB, očekivano, predstavili na različite načine. Hayat je u srijedu (8. novembar) javio kako „BiH nije dobila otvaranje pregovora“, dok je udarna vijest na RTV HB-u bila: „BiH je dobila zeleno svjetlo za početak pregovora o članstvu u EU-u, ali pod određenim uvjetima“. U ovome se ogleda manje-više sve što je uslijedilo u izvještavanju o ovoj temi – Hayat je odmah potencirao kako vladajuća koalicija nije učinila dovoljno da ispuni preuzete obaveze, dok je RTV HB najprije insistirao na tome da je Europska komisija ocijenila napredak pozitivnom ocjenom, ali su u danima koji su uslijedili emitirali i kritički intonirane priloge u kojima se preispituje da li se moglo učiniti više u smislu ispunjavanja uvjeta EU-a. Rečenica „Doznat ćemo koliko smo mi iskreni na europskom putu i koliko je ozbiljna pružena ruka iz Bruxellesa“, izrečena u dnevniku od nedjelje (12. novembar), vjerovatno najbolje odslikava ono kako je RTV HB zaključio temu (ne)otvaranja pristupnih pregovora.

Obje televizije su sa zanimanjem ispratile (konačno!) formiranje nove vlade u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Razumljivo je što je RTV HB ovoj temi posvetio nešto veću minutažu, ali je Hayat možda bio čak entuzijastičniji uvodeći nas u prilog o ovom događaju riječima „nestvaran rezultat u HNK-u“, referišući se i na to da je na čelu ovog kantona jedna žena. Obje televizije su donijele imena ministara u vladi premijerke Marije Buhač, istaknule kako je njihov prosjek starosti oko 40 godina i osvrnule se na događaje koji su neposredno prethodili zaključenju pregovora. U tome vrijedi zapaziti kako je Hayat znakovito naglasio izjavu predstavnika SDA kako će njihov koalicioni partner NES u nastavku procesa formiranja vlasti moći računati na određene pozicije.

Da li to ima veze sa formiranjem vlade u HNK-u ili ne, ali i jedna i druga televizija su izvijestile o sjednicama predsjedništava SDA i HDZ-a koje su održane u petak, 10. novembra. Iako Hayat inače ne štedi HDZ otprilike onoliko koliko RTV HB ne štedi SDA, spomenute sjednice su propraćene krajnje korektno i bez nekih kvalifikacija kakve obično čujemo.

Na kraju, 9. novembra je obilježeno 30 godina od rušenja Starog mosta u Mostaru. Hayat je tom prigodom emitirao skraćeni snimak operacije rušenja ovog simbola grada na Neretvi i prilog sa obilježavanja ove godišnjice. Na RTV HB-u o ovom događaju nije bilo niti riječi.

Što se ocjena tiče, prošle sedmice je Hayat velikodušno ocijenjen sedmicom zbog vidnog napretka u odnosu na sedmicu ranije. Ove sedmice se može reći da je zadržan manje-više isti nivo koji teži prosječnosti i sasvim realističnoj šestici. S druge strane, RTV HB je odustajanjem od jednog pristupa vijestima iz Gaze koji je bio neodrživ pokazao svijest, zbog čega zaslužuje više od prošlosedmične dvojke, ali su sigurno i njegovi urednici svjesni kako im dnevnici ove sedmice ni u ostalim segmentima nisu na nivou na kojem su znali biti. Uz veliki minus zbog ignorisanja godišnjice rušenja Starog, zbog odsustva kvalitetnih priloga iz lokalnih sredina na koje smo kod njih navikli, te uz respekt prema pristupu koji su pokazali prema vijestima iz Bruxellesa, ove sedmice se dnevnici RTV HB-a mogu ocijeniti četvorkom.

Plus sedmice

HAYAT TV

U četvrtak (9. novembra) je na lokalitetu Kazani obilježena godišnjica zločina pripadnika Armije RBiH nad sarajevskim Srbima. Na televiziji Hayat su ovome posvećene pristojne dvije minute dnevnika koji traje oko 24 minute, uz isticanje Kazana kao opomene i izjave poštovanja prema žrtvama. Ovi prilozi su neophodni za suočavanje sa neugodnim događajima iz prošlosti i, kako smo govorili kada je RTV HB propustio spomen na žrtve u Stupnom Dolu, održavanje vlastitog moralnog kapitala za proces pomirenja i izgradnje mira, na čemu Hayatu treba odati priznanje.

RTV HB

U četvrtak je u Varešu predstavljena knjiga u kojoj autorica Greta Filipović govori o silovanju čija je bila žrtva u ratu. Rijetke su žene koje su o takvoj traumi spremne govoriti javno, i svaki javni istup na ovu temu vrijedi prenijeti, ali i saslušati i poštovati.

Minus sedmice

HAYAT TV

Požar na sarajevskoj pijaci Kvadrant je možda zanimljiva lokalna tema, ali baviti se njime tri dana u dnevnicima televizije koja cilja na gledanost u cijeloj državi je možda ipak malo pretjerano.

RTV HB

O tridesetoj godišnjici rušenja simbola grada iz kojega emitirate program moguće je izvijestiti i bez spominjanja imena krivaca i bez vrijednosnih sudova. Trideset sekundi posvećenih obilježavanju ove godišnjice i skoku bez aplauza bilo bi sasvim dovoljno za demonstraciju onoga na čemu se uporno insistira kada su drugi u pitanju.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

GRAĐANI BiH SU DODIKOVI TAOCI: Politike i domaćih i zapadnih političara BiH udaljavaju i od Evrope i od NATO-a

Nakon 30-ak godina obećanja postaje jasno da niti Evropska unija iskreno želi BiH i Zapadni Balkan (osim Srbije) u svome članstvu, a niti političari, bez obzira na sva njihova obećanja, iskreno žele odvesti BiH u EU. Uz to, o atlantskim integracijama BiH skoro da više niko i ne govori.

Bosna i Hercegovina je od Evropske unije ponovo dobila samo obećanja o približavanju Evropi (koja dobija posljednjih 30-ak godina). Poruka Bruxellesa je da je Bosna i Hercegovina država koja ima više problema i od Ukrajine u kojoj je trenutno rat, što s druge strane potvrđuje ono što već duže govori Milorad Dodik (i što mu je jedan od ključnih argumenata za odcjepljenje Republike Srpske), a to su i poruke koje dolaze iz Zagreba i Beograda.

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu

Kao i druge države nastale raspadom Jugoslavije, BiH je devedesetih dobila obećanja da će postati dio evropske porodice. Nije malo onih koji su ta obećanja povezivali s odgovornošću Evrope za brojne stravične zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i nemoć (nesposobnost i odsustvo ozbiljnih namjera) da se ti sukobi i zločini zaustave. No, Zapad već odavno ne osjeća tu vrstu odgovornosti prema BiH i za probleme optužuju – domaće političare. Niko ne osporava njihovu odgovornost, no šta je sa odgovornošću onih koji su proteklih godina dolazili s raznoraznim “rješenjima“ zatvarajući oči pred uzrocima problema u BiH? Dok je BiH sve više bila izložena etničkim politikama, i iznutra i iz susjedstva?

Napad na Dejtonski sporazum

Nakon obećanja devedesetih uslijedile su brojne greške i propusti, loše strategije i pogrešne politike, kako domaćih političara tako i zapadnih, a ono što im je zajedničko – pogotovo gledano kroz zadnje odluke Bruxellesa o BiH – niti Evropska unija iskreno želi BiH i Zapadni Balkan (osim Srbije) u svome članstvu, a niti domaći političari, bez obzira na sva njihova obećanja iskreno žele odvesti BiH u EU.

Uz to, o atlantskim integracijama BiH skoro da više niko i ne govori (i da je i tu došlo do nazadovanja), jer put BiH u NATO je blokiran zbog Milorada Dodika i procjene zapadnih eksperata da time čuvaju (svoju) sigurnost. To što je ugrožena sigurnost BiH, odnosno svih njenih građana, čini se da nije problem ni NATO-a ni EU, bez obzira na ulogu Beograda i Kremlja u tome, a i samog Zapada. Blokada i evropskih integracija to, nažalost, samo dodatno potvrđuje.

Samo nekoliko dana prije odluke Bruxellesa, dok su optimisti očekivali da će BiH dobiti zeleno svjetlo za pregovore o pristupanju, objavljen je nimalo optimističan izvještaj visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta koji je podnio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija, a u kome ih obavještava o “do sada neviđenom nivou napada” na Dejtonski sporazum (i njegov mandat) od strane Milorada Dodika, predsjednika Republike Srpske. Obrazložio je Schmidt i kako je “vladajuća koalicija u Republici Srpskoj, predvođena SNSD-om, nastavila da vodi opasnu politiku jednostranog nametanja pogrešne interpretacije Općeg okvirnog sporazuma za mir i ustavnog okvira Bosne i Hercegovine“, te kako “u konačnici takve politike služe proklamovanom cilju direktnog promoviranja koncepta ‘mirnog razdvajanja’ tri konstitutivna naroda ili raspada BiH”.

Schmidt je bio više no jasan da je (tokom izvještajnog perioda, 16. april-15. oktobar 2023) “Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, namjerno izazvao, a zatim i pogoršao dvije velike političke krize u BiH kako bi potkopao Dejtonski sporazum, uključujući ustavni i pravni poredak i institucionalni okvir države.” Sve ovo, po Schmidtu je dovelo do međuetničkih tenzija, porasta nasilja nad povratnicima i ometanja napretka agende 5+2 (uvjeti koje je PIC postavio pred BiH za zatvaranje OHR-a koji su u najvećem dijelu komplementarni s 14 uvjeta koje je EU postavila pred BiH, a i jedni i drugi se svode na vladavinu zakona i demokratske reforme).

Vučić, Dodik, patrijarh

U isto vrijeme, dok je Schmidt slao svoj izvještaj Vijeću sigurnosti UN-a, Milorad Dodik je u intervjuu za Sputnik (ruski državni medij na srpskom jeziku), govoreći o moći (vojnoj, političkoj, ekonomskoj) koju je Srbija, kako je istakao, izgradila zahvaljući Vučiću, poručio kako Vučić, patrijarh i on moraju sazvati svesrpski sabor na kome će reći: ”Hoćemo da budemo jedinstvena država“. Tu jedinstvenu srpsku državu bi, po Dodiku, činile Srbija, Crna Gora i Republika Srpska, a taj “mirni razlaz“, objasnio je, hoće i Hrvati “mada o tome ne govore javno“.

Dodik svoje političke ciljeve i secesionističku politiku već odavno ne krije i povlači poteze zbog koga ga (čak) i visoki predstavnik označio kao glavnog krivca za političke krize u BiH i potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma. No, dok on bez ikakvih posljedica nastavlja svoje akcije ozbiljno ugrožavajući sigurnost BiH, zbog njegove politike kažnjeni su svi građani BiH – Ukrajina i Moldavija naprijed u EU, BiH (i dalje) na čekanje.

Milorad Dodik je kriv za blokade reformi i potkopavanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, vlast iz Sarajeva je kriva jer su ušli u koaliciju sa njim, građani Republike Srpske su krivi jer glasaju za njega, a građani Federacija su valjda “samo“ kolateralna šteta. No, šta je sa odgovornošću onih koji su zaduženi za provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma – Uredom OHR-a i visokim predstavnikom koji su za to i plaćeni. Podsjetimo da je Vijeće za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini još 1997. godine proširilo ovlasti visokom predstavniku kojim su mu omogućili da smijeni sa dužnosti sve javne zvaničnike koji krše zakonski preuzete obaveze i Dejtonski mirovni sporazum, a ukoliko smatra neophodnim da nametne ključne zakone ukoliko ih ne usvoje zakonodavna tijela BiH.

S druge strane, odakle Milorad Dodik crpi snagu za svoje akcije kojima ozbiljno potkopava Dejtonski sporazum i narušava sigurnost bez ikakvih konsekvenci (stavljanje na crnu listu postao mu je glavni argument da su napadi na njega i njegovu porodicu, napad na srpski narod i RS)? I za koje ima otvorenu podrške Beograda i Kremlja (i hrvatske politike). Podsjetimo i na nimalo nebitnu činjenicu da su nakon zadnjih izbora i OHR i sve zapadne ambasade priznale Dodika kao pobjednika i pored brojnih dokaza o izbornoj krađi, zadovoljavajući se objašnjenjima kako su u BiH provedene promjene, koje su se nažalost svele samo na Sarajevo i iz kojih se čitalo da je upravo Sarajevo krivo za sve probleme u BiH.

Dayton i Haag

Dodik za Sputnik kaže: “… gone mene, legalnog predsjednika RS (…) U Ustavu se kaže da predsjednik RS potpisuje ukaz o proglašenju zakona kao u mnogim drugim demokratskim zemljama.“ Legitimno. Politiku i sve odluke Radovana Karadžića legalizirala je Narodna skupština Republike Srpske dajući im legitimitet. Među njima i strateške ciljeve kojima su legalizirali politiku etničkog čišćenja, odnosno zločine protiv čovječnosti, kao i sve druge najteže zločine i genocid koje poznaje međunarodno pravo zbog čega je Vijeće sigurnosti UN-a i formiralo Haški tribunal procjenjujući kako su zbog toga ugroženi međunarodni mir i sigurnost. Radovan Karadžić je zbog toga osuđen na doživotni zatvor u Haagu. Narodna skupština je nagrađena u Daytonu – od samoprozvane je postala i legalna i legitimna.

Odbrana imovine Republike Srpske (čitaj državne imovine) po Miloradu Dodiku je “temeljna odbrana postojanja RS-a“, jer “mi znamo šta je država. Zato i živimo u Republici Srpskoj kao državi…“ Pravo da odlučuju o “mirnom razlazu“ i državi sa Srbijom i Crnom Gorom po Dodiku imaju “jer smo mi tu većina – devedeset posto ljudi u Republici Srpskoj su Srbi“. Prema haškim, UN-ovim sudovima – zbog politike etničkog čišćenja i genocida osuđeni su tvorci Republike Srpske, odnosno njen politički, vojni i policijski vrh.

U Daytonu Republika Srpska je zvanično priznata dobijajući nadležnosti “države“ na koje se Dodik danas poziva: 49 odsto teritorije (uključujući i Srebrenicu u kojoj su genocid, uz presude MKSJ, po presudi Međunarodnog suda pravde počinili MUP i Vojska RS-a, provodeći političke ciljeve usvojene u Skupštini RS, a Srbija je jedina država u svijetu presuđena zbog nesprečavanja genocida), zatim predsjednika, vladu, skupštinu, grb, zastavu, ustav…, sve ono što su osmislili i zločinima realizirali Karadžić i tvorci RS-a.

Tvorci Dejtonskog mirovnog sporazuma pokušali su ublažiti svoja “rješenja“ proistekla iz politike “neutralnosti“ prema sukobima u BiH aneksom 7 i pravom na povratak, ali on nikad nije do kraja proveden, zbog čega je Haris Silajdžić još 2015. upozoravao na etnokraciju koja u BiH dominira nad demokracijom, a razlozi neprovođenja aneksa 7 vidljivi su i u zadnjem izvještaju visokog predstavnika koji politiku vrha RS-a (koja u kontinuitetu traje od početka devedesetih) dovodi u direktnu vezu s nasiljem nad (malobrojnim) povratnicima. Zbog čega niko nije kriv!? Rat u BiH u Dejtonskom mirovnom sporazumu označen je kao “tragični sukob“ bez uzroka i krivaca. Prvi haški proces, okončan ni dvije godine nakon Daytona presudio je – u BiH je bio međunarodni konflikt u kome su učestvovale Srbija i Hrvatska s ciljem stvaranja velike Srbije i velike Hrvatske.

Za razliku od onih koji su stvorili Republiku Srpsku, kao i onih koji su im pomagali u ostvarenju tih ciljeva, a koji su kažnjeni u Haagu – Karadžić, Krajišnik, Plavšićka, Stanišić, Mladić…, današnji političari RS-a – Dodik, Cvijanovićka, Nešić, Stevandić… zahvaljujući Dejtonskom mirovnom sporazumu potpuno legalno i legitimno nastavljaju njihovu politiku i ciljeve. Ukoliko neko još uvijek i ima sumnji o tome neka prati šta Dodik govori i radi, ili čita izvještaje visokog predstavnika. Bez obzira kako i koliko potkopavali Dejtonski mirovni sporazum i ugrožavali sigurnost ne samo povratnika nego i svih drugih građana BiH (i blokiranjem evropskih i atlantskih integracija), političkim krizama i odsustvom vladavine prava i neophodnih demokratskih reformi – političari RS-a to rade bez ikakvih sankcija.

Politika i pravo

Građani Bosne i Hercegovine taoci su Milorada Dodika, ali i zapadnih političara i njihovih “rješenja“ za Bosnu i Hercegovinu, godinama životareći u raznoraznim krizama i teškim ekonomskim uvjetima, dok se svi demokratski standardi u BiH ruše, a vladavina prava postaje nešto što još vide samo u američkim filmovima. Christian Schmidt, kao predstavnik UN-a (ili PIC-a, kako god, jer članice PIC-a su i članice UN-a) osim što nema “rješenja“ za Milorada Dodika koji “potkopava“ Dejtonski mirovni sporazum, u svom izvještaju, baveći se odlukom Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Kovačević, koja je građanima bila malo svjetlo u tunelu, navodi da bi ona, ukoliko bude potvrđena mogla dovesti do novih “političkih podjela“ jer presuda “zahtjeva ustavne promjene“.

Ne zabrinjava samo Schmidtovo komentiranje i problematiziranje presude, što izgleda kao ozbiljno nepoštivanje vladavine prava, pogotovo s obzirom na kredibilitet ovog suda u Evropskoj uniji. Puno više zabrinjava to što je Evropski sud za ljudska prava do sada donio više presuda koje zahtijevaju promjene Ustava BiH, što upućuje da neke njegove odredbe ozbiljno nisu u redu jer ugrožavaju prava građana.

Podsjetimo, Ustav Bosne i Hercegovine je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma. Možda Schmidt smatra da Sporazum mora čuvati od Evropskog suda za ljudska prava, kad ga već ne može sačuvati od Dodika, no činjenica je da su sve te odluke Evropskog suda protiv etničke politike (koja je nagrađena u Daytonu), a u korist građanske BiH. Ako se tome doda i činjenica da je po Dejtonskom sporazumu u BiH bio “tragični sukob“, a da je on u Haagu presuđen kao međunarodni, da je Međunarodni sud pravde presudio da je u Srebrenici bio genocid koji su počinile vojska i policija RS-a a Srebrenica je pripala RS-u, onda se čini da nisu samo građani Bosne i Hercegovine ti koji imaju problem s Dejtonskim sporazumom nego i tri međunarodna suda čije su odluke u suprotnosti s dejtonskim političkim rješenjima. No, ironija je da nije jedini Dodik koji se kune u Dejtonski sporazum, to isto rade i zapadni političari nespremni da priznaju čak ni skoro 30 godina poslije koliko su to bila loša rješenja za Bosnu i Hercegovinu i koliko je pogrešno bilo nagraditi politiku etničkog čišćenja legaliziranjem Republike Srpske.

Miriam Sapiro, koja je bila u američkom pregovaračkom timu u Daytonu, napisala je za CNN kolumnu (vremenski se poklapajući s izvještajem visokog predstavnika UN-u i Dodikovim intervjuom za Sputnik) u kojoj je predložila kao dobar obrazac za postizanje mira između Izraela i Palestine – Dejtonski mirovni sporazum. Sukobe u BiH je nazvala etničkim, očito u duhu “neutralnosti“ UN-a prema sukobima u BiH, što nije ništa drugo do sinonim za građanski rat koji koristi ne samo Milorad Dodik nego i svi negatori haških presuda u Srbiji, Hrvatskoj i RS-u, odbijajući da priznaju agresiju na BiH i počinjene zločine uključujući i genocid, pri tome prihvatajući ono što je Srđa Popović svojevremeno nazvao “Miloševićev pažljivo odmereni cinični eufemizam – etničko čišćenje“.

Ironija je da u nastavku teksta Sapiro priznaje da snage UN-a nisu reagirale “čak i nakon što su se pojavili dokazi da su bosanski Srbi učestvovali u etničkom čišćenju i genocidu nad bosanskim muslimanima“. Koristeći se “agresivnom diplomatijom“, kako navodi, SAD su se pobrinule da sve pozvane strane (Srbija, Hrvatska i bosanski muslimani) shvate da će ih nesuradnja značajno koštati. I onda su “snažno potaknuli svaku stranu da postigne dogovor“.

Neka je Bog na pomoći svakoj državi u kojoj se nametnu politička rješenja kao Bosni i Hercegovini – od Kosova do… Palestine. Upravo Bosna i Hercegovina bi morala biti primjer i SAD-u i drugima da nagrađivanje etničkih, zločinačkih politika nije ništa drugo do nagrađivanje politike krvi i tla koja je Evropu već jednom dovela do strašnih razaranja i nezapamćenih zločina. Politike u i prema BiH koje urušavaju međunarodno pravo, ignoriranjem i neprovođenjem međunarodnih sudova, od MKSJ, preko Međunarodnog suda pravde, do Evropskog suda za ljudska prava, ključni su uzroci i posljednje odluke Bruxellesa da BiH ne može početi pregovore s Evropskom unijom, kao i pogrešna politička rješenja u Daytonu.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU.

Obuka mladima u Mostaru dala vještine kako da se nose sa izazovima digitalnog doba

U organizaciji Udruženja „Ja bih u EU“ 09. novembra održana je jedna u nizu obuka „Forenzika nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju“ gdje su mladi kroz rad sa eskpertima/icama razvijali znanja i vještine prepoznavanja nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju, ali i radili na kompentencijama preuzimanja uloga u procesu istraživanja, identifikovanja, razotkrivanja i suprotstavljanja slučajevima nasilnog ekstremizma u digitalnoj sferi.

Projekat „Forenzika nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju“ po prvi put spaja mlade, organizacije civilnog društva, medije i fact check-ere, u prepoznavanju digitalnih/online sadržaja kojima se potiče nasilni ekstremizam i prate i istražuju motivi i ciljevi onih koji stoje iza takvih sadržaja. Projekat podržava SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski ga podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Ines Bulajić, komunikacijska konsultantica sa mladima je definisala ponašanja i formulacije radikalizma koje vode ka nasilnom ekstremizmu, posebno obraćajući pažnju na kontekst Bosne i Hercegovine, te je govorila o izobličavanju društevnih vrijednosti i stvaranju podjela koje vode u nasilni ekstremizam.

„Ovo je bila odlična prilika da razgovaramo o identitetima i ulozi koju njihovo poimanje ima u potencijalnoj radikalizaciji mladih ljudi ka nasilnom ekstremizmu i terorizmu. Mladima je bilo jako bitno govoriti o stereotipima, predrasudama i diskriminaciji kao osnovnim preprekama interkulturalnom dijalogu i izgradnji mira u njihovoj lokalnoj sredini“, navela je ekspertica Bulajić.

Anida Sokol, urednica i istraživačica „Media Centra Sarajevo“ se u svom predavanju i interaktivnom radu sa mladima osvrnula na jezik mržnje u komentarima na društevnim mrežama i medijima, uz napomenu da je tanka linija između jezika mržnje i fizičkog nasilja. Emir Zulejhić, urednik i istraživač „Raskrinkavanja“ je govorio o prepoznavanju i provjeri tačnosti problematičnog sadržaja u medijima i na društvenim mrežama.

„S obzirom na količinu dezinformacija, raznih manipulacija ali i govora mržnje, jako je bitno imati praktične vještine snalaženja u online prostoru. Učesnici/e su se za početak upoznali sa fact-checking organizacijama u regiji, koje im mogu poslužiti kao kredibilni izvori pri traženju odgovora na pitanje da li su neke informacije tačne. Ukoliko i sami žele istraživati porijeklo, tačnost, autentičnost ili širi kontekst informacija na koje naiđu, dobili su znanja i vještine koje će im to omogućiti. Upoznati su sa naprednim pretraživanjem društvenih mreža i interneta generalno, kao i sa alatima za analizu fotografija i videosnimaka, a koje će im u tome pomoći“, kaže istraživač i urednik Zulejhić.

Branko Petrović, ekspert za cyber sigurnost, je govorio o štetnim online sadržajima koji vode nasilnom ekstremizmu, ali i zakonodavnim, regulatornim i samoregulatornim okvirima protiv ovakve vrste online sadržaja, te kulturi nasilja i zaštiti u cyber prostoru.

„Na radionici prvenstveno smo prošli kroz metodu rada kada je u pitanju digitalna forenzika. Usvojili smo šest jednostavnih koraka digitalne forenzike i naučili kako napraviti digitalni forenzički izvještaj. Nakon toga smo akcenat stavili na otkrivanje motiva i identiteta izvora (vlasnika) portala, odnosno medija koji šire govor mržnje i lažne informacije, te time doprinose stvaranju nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju. Kroz praktičnu vježbu smo pokazali koji se sve alati mogu koristiti kako bi se otkrio identitet vlasnika medija i kreatora sadržaja koji podstiče nasilni ekstremizam u digitalnom okruženju. Isto tako smo kroz stvarni primjer prošli kroz neka pitanja koja otkrivaju motiv aktivnosti nekog medija“, zaključio je ekspert Petrović.

Govoru mržnje na internetu su posebno izloženi mladi kojima online i društveni mediji predstavljaju osnovni izvor informacija i koji često ne promišljajući kritički, primaju i dijele sadržaje koji vode ka nasilnom ekstremizmu. Istraživanja digitalnog i prostora društvenih medija ukazuju na zabrinjavajući porast govora mržnje, nasilnog ponašanja, mizoginih napada i dezinformacija kreiranih da vode do pojave nasilnog ekstremizma u BiH.

„Učešćem na radionici o forenzici nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju, stekli smo nova znanja i vještine za suočavanje sa izazovima savremenog doba. Zajedno smo istraživali načine kako poboljšati našu digitalnu sigurnost“, rekao je Dino Gluhović, učesnik obuke.

Istraživanje koje je prethodilo projektu „Forenzika nasilnog ekstremizma u digitalnom okruženju“ pokazalo je da mladi uglavnom ne razumiju online algoritme i ne poznaju uslove za korištenje društvenih mreža. To je jedan od bitnih razloga za prisustvo narativa nasilnog ekstremizma među mladima u BiH. Veliki broj mladih nema priliku da razvija vještine medijske pismenosti i nisu u stanju da naprave razliku između provjerenih činjenica i „zapaljivog“ sadržaja koji vodi do nasilnog ekstremizma. Zbog toga su obuke poput ove od krucijalnog značaja za vještine prepoznavanja nasilnog ekstremizma, ali i mehanizme suprotsavljanja istom.

Zajedno sa CENER 21 kreirajte energetski sigurnu BiH

Centar za energiju, okolinu i resurse – CENER 21 sa zadovoljstvom najavljuje interaktivnu radionicu posvećenu energetskoj sigurnosti i globalnim energetskim izazovima u 21. vijeku, pod nazivom „Energetska sigurnost – razmjena znanja“, a koja se održava u okviru projekta „Doprinos energetskoj sigurnosti (Security of Supply) kroz akciju poticanja zelene energetske tranzicije – SoS“.

Radionica će se održati u tri grada (Banja Luka – 05.12.2023., Sarajevo – 07.12.2023. i Brčko – 12.12.2023.), a moguće su prijave iz cijele BiH.

Voditelj radionica je stručnjak, prof. dr. Petar Gvero, koji ima dugogodišnje iskustvo u sektoru energetike i koji će nam pomoći da bolje razumijemo energijske izazove, i teme poput prelaska na obnovljive izvore energije, uspostavljanje sigurnijeg snabdijevanja električnom energijom, jačanja infrastrukture, trgovine stakleničkim gasovima i uvođenje CBAM-a i druge, a sa kojima ćemo se bezupitno suočiti u narednim godinama.

Cilj radionica je potaknuti međusobnu saradnju i razmjenu znanja između lokalnih aktera (lokalnih vlasti, organizacija civilnog društva, predstavnika malih i srednjih preduzeća, akademske zajednice i građana). Ova radionica osmišljena je tako da pruži duboko razumijevanje energetske sigurnosti i energetske tranzicije BiH, te evropskih i bosanskohercegovačkih energetskih politika. Učesnici će imati priliku da diskutuju o najnovijim dešavanjima i globalnim trendovima u energetskom sektoru, te da istraže odnos između energetske tranzicije i sigurnosti, sa posebnim fokusom na analizu savremenih sukoba i kriza .

Kada građani i zajednice aktivno učestvuju u oblikovanju energetskih politika i odluka, mogu se zalagati za održivije i otpornije energetske sisteme, koji su manje osjetljivi na poremećaje u snabdijevanju ili česte promjene u cijenama, te doprinijeti stvaranju promjena.

Svi učesnici će imati priliku da učestvuju u kreiranju struktuisanog seta inicijativa koje će se potom zagovarati ka višim nivoima vlasti. S tim u vezi, svaki učesnik će dati svoj doprinos u kreiranju novih politika i mijenjanju trenutnog stanja energetskog sektora u pogledu sigurnosti, a koje se tiče svih nas.

U fokusu radionice su ključne teme koje se odnose na energetsku sigurnost, uključujući energetske politike, Zelenu agendu za Zapadni Balkan i Evropski zeleni dogovor, energetsku krizu, zelenu energetsku tranziciju i prilike za obnovljive izvore energije u BiH, pitanje energetskog siromaštva i mnoge druge.
Ukoliko ste spremni da sa nama zajedno mijenjate budućnost, podijelite svoja znanja/iskustva sa ostalim učesnicima ili samo imate upitnike iznad glave kada se spomenu navedene teme, onda je ovo prava prilika za Vas.

Učešće je moguće uzeti na samo jednoj radionici, s ciljem osiguravanja što većem broju lokalnih aktera razmjenu znanja i priliku za učestvovanje u kreiranju inicijativa ka višim nivoima vlasti.

Regionalna diskusija: Zvanični mehanizmi za regionalnu reakciju na nasilje i prijetnje u online prostoru

Vidjeli ste nasilje ili ubistvo u live streamingu, a vijesti sa mjesta nesreće brzo se prenose? Kako reagovati?

Koje su odgovornosti medija, kada komuniciraju i kako izvještavaju u kriznim situacijama?

Postoje li regionalni mehanizmi koji se bave ovim pitanjima?

Šta možemo učiniti kao građani?

Pridružite nam se na Regionalnoj diskusiji “Zvanični mehanizmi za regionalnu reakciju na nasilje i prijetnje u online prostoru” gdje možete pronaći odgovore na ova i mnoga druga srodna pitanja. Diskusija će se održati 17. novembra 2023., putem Zoom platforme (LINK za uključenje) u periodu od 13:00 do 15:00 sati.

Cilj ove diskusije je razmjena iskustava iz oblasti reagovanja na nasilje i prijetnje u online prostoru u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji, regionalnih mehanizama odgovora, mogućnostima učešća organizacija u tom procesu, te važnosti medijske odgovornosti prilikom izvještavanja na ovu temu.

Paneliste i panelistkinje predstavljaju institucije, organizacije i eksperte/ce iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije koji rade na identifikaciji i rješavanju problema nasilja u online prostoru i reakcijama na prijetnje.

Broj mjesta je ograničen!

Pozivaju se sve zainteresovane organizacije civilnog društva, građani, predstavnici državnih institucija i medija iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije da učestvuju u diskusiji.

Prijavite se putem linka: https://forms.microsoft.com/e/17EEiaSdE3

Diskusija će se održati na lokalnim jezicima.

Agenda će biti blagovremeno dostavljena prijavljenim učesnicima/cama.

RTV HB: Bez ijedne slike ubijenih civila iz Gaze

Hayat nakon nekog vremena ponovo donosi dobre priloge o konkretnim problemima, a drastičan zaokret u pristupu RTV HB-a sukobu u Gazi je školski primjer eksterne intervencije u uređivačku politiku nekog medija.

Piše: Adis Nadarević

HAYAT TV: Uništavanje planine

oktobar – 5. novembar 2023.

GRADNJA NA BJELAŠNICI: Konačno, u subotu (četvrti novembar) nas je Hayat počastio jednim od onih priloga čije se odsustvo hronično osjetilo posljednjih nekoliko sedmica! Istraživački segment od preko pet i po minuta (5′ 40”), o konkretnom problemu koji ima konkretne implikacije na zajednicu, sa konkretnim argumentima i zanimljivim podacima, i sve to praćeno krasnim snimcima iz drona koji daju jasan kontekst priči o prekomjernoj gradnji na Bjelašnici, vrijedi izdvojiti kao svijetlu tačku ovosedmičnih izdanja Vijesti u 7. Sa zanimanjem vrijedi pratiti nastavak ove priče budući da je na kraju priloga naznačeno kako će se o ovoj temi govoriti u epizodama.

PUT PACIJENTA: Hronični bolesnici u Kantonu Sarajevo, dakle osobe koje npr. pate od srčanih tegoba i nemaju izgleda za poboljšanje svog zdravstvenog stanja, prinuđeni su svaka tri mjeseca odlaziti ljekaru zbog propisivanja (iste) terapije. Nakon što im je terapija propisana, imaju petnaest dana da podignu lijekove u apoteci jer će u suprotnom recepti biti stornirani. Ovu praksu koja bespotrebno iscrpljuje pacijente i opterećuje zdravstveni sistem Hayat je problematizirao u srijedu (prvi novembar) u prilogu koji je konstatovao stanje i donio iskustva pacijenata. To je otprilike ono što mediji mogu i trebaju učiniti – ukazati na problem, približiti ga javnosti i izvršiti pritisak na nadležne za njegovo rješavanje.

SUĐENJA DODIKU I NOVALIĆU: Dva su suđenja privukla pažnju Hayata ove sedmice. Najprije smo u ponedjeljak (30. oktobar) u Vijestima u 7 gledali iscrpnu analizu mogućih ishoda sudskog procesa protiv predsjednika RS-a Milorada Dodika, a zatim u četvrtak (2. novembar) izvještaj sa ročišta u drugostepenom postupku protiv bivšeg premijera FBiH Fadila Novalića. U prvom slučaju se pretpostavlja da će sve zavisiti od podrške koju Dodik bude imao u međunarodnoj zajednici, a u drugom da će eventualna osuđujuća presuda zavisiti od raspoloženja suda. U pravo i kriterije pravosuđa mediji odavno nemaju povjerenja.

Ocjena: 7

RADIOTELEVIZIJA HERCEG-BOSNE: Zaokret u izvještavanju

oktobar – 5. novembar 2023.

GAZA: Poražavajući je zaokret koji je RTV HB ove sedmice napravio u odnosu na dosadašnje izvještavanje o izraelsko-palestinskom sukobu. U prve tri sedmice od Hamasovog napada na Izrael i odgovora Izraela koji je uslijedio, izvještavanje RTV HB-a moglo se opisati kao profesionalno, objektivno i neutralno. Tako je stajalo i u našim analizama, poput one od prošle sedmice gdje je opisano kao kompiliranje vijesti iz stranih medija na emocija lišen način, a čemu se nije moglo zamjeriti. No, ove sedmice se očito desilo nešto zbog čega je RTV HB promijenio kurs i što smo morali izdvojiti, a bavit ćemo se time detaljnije u komparativnoj analizi i minusu sedmice.

EURO-PRIZEMLJENJE: Od RTV HB-a smo navikli na nekritički odnos prema svemu što je vezano za europski put Bosne i Hercegovine, no čini se kako nam je razočaravajuća posjeta predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen svima u državi poslužila kao svojevrsan reality-check, odnosno suočavanje sa realnošću u kojoj, nažalost, očita paraliza napretka u reformama nije spojiva sa otvaranjem pregovora o pristupanju Uniji. To se odrazilo i na RTV HB koji je u četvrtak (drugi novembar) uradio opširnu analizu otvorenih i skrivenih poruka ove posjete, a u kojoj se – između ostalog – moglo čuti i kako je Europska unija kao akter u međunarodnim odnosima na jako niskoj razini, kako prema zemljama regiona nije konkretizirala svoj politički plan, te kako često upućuje deklarativnu podršku kroz uobičajene floskule. Daleko od toga da je potrebno priželjkivati euroskepticizam ili smanjiti optimizam u procesu približavanja naše zemlje Europskoj uniji, ali dugoročno je korisnije, i prema gledateljima poštenije, izvještavanje zasnivati na okrutnim činjenicana nego na nerealnim očekivanjima.

PELET: Smanjena potražnja usljed neuobičajeno tople sezone, povećanje proizvodnih troškova te gubitak stranih tržišta doveli su domaće proizvođače peleta u nezavidnu situaciju, o čemu je RTV HB imao dobar prilog u subotu (četvrti novembar). Uz sve razumijevanje za ovu situaciju i potencijalnu štetu za domaću proizvodnju i izvoz, možda je vrijedilo u prilogu postaviti i pitanje koliko je problemu doprinio prelazak velikog broja korisnika na druge energente zbog manipulacije cijenama ovog proizvoda prethodnih godina, kao i forsiranje ekstra-profita proizvođača i trgovaca u godinama kad je proizvodna cijena bila niska, no i bez toga je prilog bio informativan i zanimljiv.

Ocjena: 2

KOMPARATIVNA ANALIZA

I ove sedmice poređenje počinjemo sa centralnom temom medija cijelog svijeta ovih dana – sukobom na Bliskom istoku. Hayat je nastavio sa empatičnim izvještavanjem na isti način kao prošle sedmice uz nešto manju minutažu, a težinu njihovim vijestima daju sagovornici iz samog Pojasa Gaze – novinari, medicinski radnici i humanitarci, koji su donijeli informacije i iskustva iz prve ruke.

S druge strane, kao što je izdvojeno, kod RTV HB-a se vidi upadljiv zaokret u pristupu ovoj temi koji je moguće objasniti jedino vanjskom političkom intervencijom u uređivačku politiku kuće. Ovdje ne poredimo RTV HB ni sa Hayatom ni sa bilo kojim drugim medijem, nego isključivo s načinom na koji su izvještavali proteklih sedmica a koji je bio profesionalan i objektivan. Jednostavno nije moguće da isti novinari i urednici ničim izazvani u potpunosti odustanu od uhodanog načina rada i usvoje jednostrani pristup temi koji je samo stepenicu ili dvije daleko od prelaska na stranu propagandnog djelovanja u korist Izraela.

Kako drugačije objasniti da gotovo svaki prilog ove sedmice počinje prenošenjem informacija o akcijama izraelske vojske, da se apsolutno nikako ne navode brojke ubijenih Palestinaca, da se napadi na civilne ciljeve opisuju kao „uništavanje infrastrukture“, da se i prilikom navođenja šturih informacija o civilnim žrtvama ne propušta naglasiti kako je riječ o informacijama koje pruža „ministarstvo zdravstva u enklavi koju kontroliše Hamas“ i da u vrijeme kada iz Gaze dolaze stravične slike stradanja djece RTV HB u sedam dana nekako uspije izbjeći da objavi makar jedan takav kadar?! Da, dobro ste pročitali – niti jedan jedini kadar stradanja civila, kakvim obiluju čak i mediji naklonjeni Izraelu, nije ove sedmice uspio proći u eter na frekvenciji RTV HB-a, a vijesti o napadima na Gazu su obično ilustrirane širokim kadrovima pejzaža gdje se iz daljine vide eksplozije i dim, ili snimcima ljudi koji raščišćavaju ruševine. Iz ovakvih kadrova biste mogli zaključiti da je riječ o nekoj havariji u udaljenoj rafineriji ili čišćenju krhotina nakon potresa jer ni na koji način ne ilustruju ono što se dešava u Gazi a što gledatelji ove televizije znaju iz drugih medija.

Ovakav zaokret koji obuhvata i odnos prema temi i terminologiju koja se koristi i vizuelni prikaz vijesti je naprosto sramotan i može se iskoristiti kao tema nekog stručnog rada kojim se želi prikazati primjer manifestacije vjerovatnog političkog utjecaja na medije. Cijela stvar možda ne bi izgledala toliko loše da je od početka zauzet pristup kakav je prikazan ove sedmice, ali vrijedi još jednom napomenuti – RTV HB ovdje poredimo isključivo sa njihovim ranijim izvještavanjem koje je bilo upadljivo drugačije.

Kad su ostale stvari u pitanju, ove sedmice su se obje televizije koje pratimo našle na istoj strani kad je u pitanju skepsa prema politici EU-a prema našoj zemlji. O tome kako je RTV HB vidio poruke Ursule von der Leyen smo pisali u istaknutim prilozima, a jednako mišljenje forsira i Hayat, uz dodatak kako naše vlasti „nisu imale šta predstaviti osim pobrojati sjednice koje su održane“.

Usvajanje rebalansa budžeta Federacije BiH u Domu naroda federalnog parlamenta RTV HB je pozdravio i donio obrazloženje nadležnog ministra, kao i kritike koje je iznijela opozicija. Hayat je konstatirao kako budžet nije „ni razvojni ni socijalni, nego osvetnički“, u prvi plan gurajući podatke kako su rebalansom skinuta sredstva za projekte u nekim lokalnim zajednicama u kojima su na vlasti stranke koje nisu u dobrim odnosima sa vladajućom koalicijom.

Sve u svemu, Hayat je u odnosu na „peticu“ od prošle sedmice dobio jednu ocjenu više zbog osjetno bogatijeg sadržaja i jednu zbog nekoliko kvalitetnih priloga koji aktueliziraju neka važna pitanja. Ne bi bilo neopravdano skinuti jednu ocjenu zbog odsustva vijesti iz kulture, ali pozdravimo ovog puta očito poboljšanje njihovih dnevnika velikodušnom sedmicom.

Prosječnu „peticu“ od prošle sedmice bi valjalo nagraditi boljom ocjenom jer vrijedi primijetiti kako je RTV HB ove sedmice jako odmjereno izvještavao o temama kojima bi ranije pristupio dosta žustrije, poput obraćanja Željka Komšića Vijeću sigurnosti UN-a. No, izvještavanjem o događajima u Gazi RTV HB je flagrantno prekršio principe tačnosti, nezavisnosti i što je najgore – humanosti. Njihov raniji pristup pokazuje da problem nije u urednicima i novinarima, i zbog toga bi bilo nepravedno dodijeliti jedinicu ovosedmičnim dnevnicima i obezvrijediti neke pozitivne pomake, kao i neke jako dobre, zanimljive i korisne priloge koje su imali ove sedmice, poput onih o cijeni peleta, obavezi korištenja zimske opreme ili utjecaju blage zime na poljoprivredu. Dakle, iako je zbog Gaze sve preko jedinice previše, ove sedmice jedva prolazna dvojka.

Plus sedmice

HAYAT TV

Već drugu sedmicu u nizu Hayat vidno podiže kvalitet svojih dnevnika. U prošloj analizi smo izdvojili Vijesti u 7 od 26. oktobra kao pozitivan primjer, a u ovoj možemo konstatirati kako je većina njihovih dnevnika ove sedmice bila na takvom nivou. Tako očit trend poboljšanja se može sa zadovoljstvom naglasiti kao plus sedmice.

RTV HB

Obilježavanju blagdana Svih svetih i Dušnog dana posvećena je razumljivo velika minutaža u dnevnicima RTV HB-a ove sedmice. Osim priloga o samom obilježavanju ovih značajnih datuma za vjernike katolike, RTV HB je u srijedu (1. novembar), na sam blagdan Svih svetih, emitirao jako lijep prigodan prilog o tome kako se nositi sa gubitkom najmilijih i prevazići traumatično iskustvo. Ovaj primjer toga kako vjerski blagdan staviti u funkciju pomoći onima kojima je ona potrebna je svakako plus sedmice u dnevnicima RTV HB.

Minus sedmice

HAYAT TV

Hayat je televizija koja je specijalizirala zabavni, kolažni i revijalni program i razumljivo je da im informativni program nije najjača strana. Oni produkcijski dio posla shvataju krajnje ozbiljno, o čemu svjedoči i sam izgled studija, ali hronično se primijeti ono na šta skrećemo pažnju u analizama – fokusiranost na politiku i nedostatak dopisničke mreže, zbog kojeg je ove sedmice npr. RTV HB bolje pokrio nevrijeme u zapadnom dijelu države od Hayata, iako Hayat sigurno ima više gledatelja u toj regiji nego RTV HB. To bi mogao biti minus sedmice da nije činjenice kako iz navedenih razloga u Vijestima u 7 ove sedmice nije bilo nijednog priloga iz kulture.

RTV HB

Započeti prilog sa „Nebo iznad Gaze i noćas je bilo osvijetljeno…“ je potpuno ispravno ako je Gaza mjesto u Norveškoj kojeg osvjetljava polarna svjetlost, ili ako je riječ o mjestu u Brazilu u kojem karnevalske dane slave velikim vatrometima. U situaciji u kojoj ovu rečenicu završavate sa „…eksplozijama“ i u kojoj te eksplozije ubijaju hiljade žena i djece, vjerovatno trebate razmisliti o drugačijem i humanijem uvodu u prilog.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

Klimatski pametna zajednica stigla do finala

Projekat „Klimatski pametna zajednica“ podržan SMART Balkans grantom lokalne inicijative orijentisan je na edukaciju najmlađih, novinara, aktivista i građana o klimatskim promjenama, te načinima kako možemo utjecati i šta možemo uraditi da ih sprječimo. Najmlađi su izdvojeni kao najvažnija skupina koja će svoja znanja prenjeti šire, roditeljima, braći, sestrama, široj zajednici generalno.

Projekat koji provodi udruženje građana „Nešto više“ je okupio 4 škole sa područja Mostara (OŠ Petra Bakule, VI OŠ, OŠ Bijelo Polje i OŠ Ilije Jakovljevića) i njihove ekološke sekcije. Sa svakom školom se sastalo, učilo, poigralo i družilo na Permakulturnom imanju „NEŠTO VIŠE“, a sada je došlo vrijeme i za finalni susret.

O čemu se radi?

Razmišljajući kako napraviti veći utjecaj i bolje zaštiti našu okolinu, našu planetu u konačnici, kako barem malo spriječiti klimatske promjene, iz UG Nešto više su zaključili da moramo to uraditi sa najmlađima. Da njihova znanja i vještine, ali i svijest trebaju mjenjati i učiti ih kako da budu odgovorniji. Naravno, oni su najbolja publika i sve naučeno su već počeli da primjenjuju, ali i svoje starije, braću, sestre, roditelje, da opominju. I to od malenih stvari, kako se čak i u stanu, na balkonu može kompostirati, kako se i kod nas može reciklirati, jer umjesto da bacimo staru majicu, od nje možemo napraviti krpe, ili izrezati u trake i isplesti jastuk, mogućnosti su nebrojene. A najmlađi su, kao što smo već rekli, najbolja publika za takve aktivnosti.

Kako je UG Nešto više educirao najmlađe?

Kroz šetnju, igru i radionice na otvorenom, na Permakulturnom imanju NEŠTO VIŠE, gdje nisu ni shvatili u prvom momentu koliko su naučili, kako se i na njih primilo „sjeme“ zaštite, i zagovaranja čišće i ljepše planete koja njima ostaje. Učenje i igru proširili su i na aspekte meteorologije, da uče i zapisuju stanje sa meteorološke stanice, te da kroz određeni vremenski period krenu uspoređivati podatke, da bi bolje i jasnije shvatili koliko se klima mjenja i koliko je važno sve to što svi radimo na očuvanju prirode oko nas.

Također, UG „Nešto više“ osmislilo je posebni eko kviz. Pitanja u kvizu su odgovori na sve što se kroz zabavu učilo i naučilo na imanju, a da, možda, najmlađi ni sami nisu bili svjesni.

Pobjedničke ekipe sa 4 edukativna druženja se sastaju 10.11.2023. i imaju finalno takmičenje.

Učesnike i njihove škole očekuju vrijedne nagrade, ali i zabava i druženje kroz učenje.

Vojislav Šešelj i Kapetan Dragan tokom rata u Hrvatskoj

REHABILITACIJA ČETNIKA, KONTINUITET ZLA: Posljedica Memoranduma SANU je genocid u Srebrenici i brojni zločini nad Bošnjacima, a sada se pokušava…

Žrtve četničkog pokreta su bili i srpski civili u okupiranoj Srbiji, ali dominantne žrtve četničkog pokreta su bili Bošnjaci, odnosno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zbog toga je svaka rehabilitacija četništva i poruka nesrpskim narodima i u Srbiji i u regionu, da će se voditi jedna opresivna, revanšistička, nacionalno-isključiva i šovinistička politika.

U Srbiji više ne može ništa da se desi novo, već je to odavno aspolvirano. Odavno je već postalo normalizovano da se u javnom prostoru širi govor mržnje prema drugim vjerama i nacijama, da se osuđeni ratni zločinci šetaju po medijskom svijetu poput rock zvijezda, ili da se pak stari ratni zločinci iz Drugog svjetskog rata rehabilituju, te im se daje ugledno mjestu u zvaničnoj povijesti. Uglavnom se zbivaju novi šokovi, koji izazivaju gnjev i očaj, pa je tako sredinom oktobra dignut spomenik i otvoren omanji muzej četničkom komandantu, kolaboracionisti nacističkih okupacionih snaga i najodgovornijoj ličnosti za pokolje nad srpskim, muslimanskim i hrvatskim stanovništvom tokom Drugog svetskog rata – Dragoljubu Mihailoviću. Za Aleksandra Martona, portparola Lige socijaldemokrata Vojvodine-Vojvođani, ovo je velika sramota.

“Nažalost, mi već godinama živimo u državi u kojoj je istorijski revizionizam toliko snažan, da gotovo da ispada da su partizani bili zločinci a četnici, ljotićevci, nedićevci ili mađarski honvedi nekakve nevine i tužne žrtve. Mihailovićev spomenik postaće još jedan hram za sljedbenike politike Krvi i Tla. Ispred njega su se već održali zapaljivi nacionalistički govori i za očekivanje je da će se retorika još i zaoštravati“, smatra naš sagovornik.

S druge strane, sociolog Ivan Živkov kaže za Slobodnu Bosnu da je „’muzej’ zapravo privatna kuća“ i da ga „nije otvorila nijedna institucija“.

„U svakom društvu postoje pojedinci i grupe koje se bave pokušajima da izvrše reviziju istorije, i da na taj način sebi daju na značaju ili izvuku neku korist, ali se oni zarad opšteg dobra marginalizuju akcijom institucija, onih koji imaju najveću odgovornost, koji baštine najveću moć, i koji ključno utječu na javnost. U Srbiji je nešto drugačija situacija. Ona u nekim aspektima pokušava da bude moderna država čije pravosuđe ne može da ne konstatuje činjenicu da su postupci vođeni nakon Drugog svjetskog rata bili nepravični prema optuženima za ratne zločine i saradnju s okupatorom. Ta nepravičnost se uglavnom odnosi na formalno postupanje prema njima tokom suđenja, zbog čega se izriču rehabilitacije, kao u slučaju Dragoljuba Mihailovića. To onda zloupotrebljava kič-nacionalistička klika kao navodni dokaz da se uopšte ne radi o zločincima i saradnicima okupatora“, ističe on.

Istoričar Milivoj Bešlin kaže da „činjenica da se tolika bura digla u javnosti pokazuje s punim pravom da je to nešto što srbijansko društvo polarizuje“.

„Ne mora nužno biti loše, ali sama potreba da se ovo komemoriranje komandanta četničkog pokreta konstituiše i u Beogradu govori da je taj talas istorijskog revizionizma i dalje veoma snažan. I da prosto srpski nacionalizam ne odustaje od ideje da svoje ideološke pretke oslobodi od stigme zločina i kolaboracije“, kaže naš sagovornik.

Zločinački velikomučenici

Srbijansko društvo je takođe došlo do toga da pali i sveće za Milana Nedića, još jednog kolaboracionistu sa nacističkim režimom, ali i da pričamo o Dimitriju Ljotiću, deklarisanom fašisti još prije okupacije, kao čovjeku koji je pokušavao da spasi Srbe, iako postoje dokazi da su njegovi ljudi učestvovali u streljanju đaka u Kragujevcu.

Bešlin podsjeća da je 1993. godine izašla jedna važnja knjiga „Sto najznamenitijih Srba“, koju je objavila Srpska akademija nauke i umetnosti.

„Članke u njoj su pisale vladike Srpske pravoslavne crkve i akademici SANU. Između ostalog, tamo nije objavljena biografija Koče Popovića, oslobodioca Beograda, šefa i utemeljitelja jugoslovenske diplomatije, potpredsjednika Jugoslavije, ali je objavljena biografija ultradesničarskog vladike i antisemite Nikolaja Velimirovića. Takođe, autor te biografije, kao jedne od važnih zasluga Velimirovića, navodi i činjenicu da je on sam za sebe govorio da će se do kraja svog života moliti za tri srpska mučenika: za Dražu Mihailovića, Milana Nedića i Dimitrija Ljotića. Velimirovićevi zemni ostaci su 1991. godine prenijeti u Srbiju, odnosno Jugoslaviju, a u 21. vijeku je on kanonizovan u sveca“, objašnjava Bešlin, te dodaje da „nasuprot tome, Jugoslavija je do svog razaranja funkcionisala na antifašističkom vrijednosnom konsenzusu, dok je nakon toga umjesto delegetimisanog socijalizma, nastupila nova ideološka vladajuća paradigma, a to je bio nacionalizam.“

„I ona je imala svoje junake i svoje istorijske uzore, te je počela da vrši snažnu reviziju istorije. Ta nova ideologija, koja je pobijedila osamdesetih godina, imala je za cilj da skine istorijsku stigmu zločina i kolaboracije sa svojih istorijskih uzora, pa je sa njome krenula rehabilitacija ključnih ličnosti srpskog kvisliništva“, jasan je on.

Živkov smatra „da bi se opravdale razne loše pojave u društvu, krajem osamdesetih i tokom devedesetih godina je jačao trend prebacivanja odgovornosti sa tada aktuelne na bivšu vlast“.

„Tito i njegovi saradnici su odjednom postali glavni krivci za sve loše što se dešava srpskom narodu, a simpatije većeg broja ljudi su se zbog toga okrenule ka istorijskim protivnicima komunista, bez ikakvog kriterijuma ili kritičkog preispitivanja“, kaže on.

Na pitanje kakve su posledice kakve su posledice po društvo taj nastavak glorifikacije domaćeg klerofašizma, Marton odgovara: „Društvo u Srbiji je po ovom pitanju podijeljeno. Nažalost, antifašistička Srbija je tiha, povučena i glas joj nije dovoljno snažan. Potrebno je jasno i glasno stvari nazvati pravim imenima.“

Živkov pak smatra da su ciklične revizije i rehabilitacije su usud nesrećnih naroda.

„Društvo ne napreduje, nego se vrti u krug, stalno bije neke bitke iz prošlosti, i nikada se ne okreće stvarnom životu i budućnosti. Posljedica je zaostajanje u odnosu na druga, moderna društva, koja su se uspešno suočila sa svojom prošlošću i to prevazišla“, ističe on.

Kontinuitet zla

Tokom devedesetih, po Bosni i Hercegovini se ubijalo pod četničkom kokardom. Milan Lukić, Vojislav Šešelj i ostali ratni zločinci su često i veoma ponosno nosili ta obilježja, dok su svojim nedjelima sejali strah i smrt. Decenije su razdvajale ratove devedesetih i Drugi svjetski rat, ali su simboli bili isti ili barem slični.

Živkov smatra da „tu nema dodirnih tačaka osim na nivou korišćenih simbola“.

„Vojne formacije koje su devedesetih činile zločine nisu imale nikakvu ideologiju, to je bio plitki turbo-nacionalizam koji je služio kao pokriće za iživljavanje najnižih ljudskih i kriminalno-političkih strasti: ubijanja, silovanja, pljačke i širenje teritorije utjecaja“, ističe on, pa dodaje da je „najgori političko-kriminalni šljam prilikom raspada Jugoslavije sebi prigrabio pravo da ’brani srpstvo’ i definiše naše nacionalne interese“.

„To je radio uz zločine prema susjednim nacijama, ali i uz pljačku sopstvene. Pretvorili su Srbiju u osakaćenu političku tvorevinu, a ogroman broj njenih stanovnika u masu koja je isfrustrirana i na granici siromaštva“, kaže on.

Marton pak smatra da postoji izvjesna veza.

„Veličanje četnika ili nedićevaca i ljotićevaca i jeste strogo povezano za zločinima Miloševićevog i Šešeljevog režima i njihove ratne sabraće Mladića i Karadžića devedesetih godina. Šovinisti se i diče tom vezom. Ona je morbidna, ali ta veza je čvrsta i na nju se stalno mora ukazivati“, objašnjava naš sagovornik.

Bešlin podseća „kada je Milošević došao na vlast da je preuzeo program Memorandum SANU i program tadašnje nacionalističke opozicije“.

„Njegovi ratovi jesu bili ratovi za tzv. veliku Srbiju. Ta velikodržavna tvorevina, uz određene korekcije, bila je upravo ona zamisao velike Srbije u četničkom pokretu tokom Drugog svetskog rata. Zločini koji su činjeni devedesetih godina podsećali su na četničke zločine. Odnos prema muslimanskom, odnosno bošnjačkom stanovništvu, kao što je genocid u Srebrenici i mnogi drugi zločini po Bosni i Hercegovini – sve je to idejni kontinuitet četničkih zločina iz Drugog svetskog rata“, ističe on.

Dodaje da su „ti zločini, po svim svojim karakterstikama i namjerama, imaju obilježja genocida“.

„Velikodržavlje kao ideja i nasilje kao metod su povezali ova dva procesa, stoga možemo da govorimo o ratovima četrdesetih i devedesetih kao istorijskom kontinuitetu. Zbog toga odavno tvrdim da antifašizam nije samo odnos prema pitanju Drugog svetskog rata, već i prema pitanju devedesetih godina. Fašizam je poražen 1945. godine, ali on nije nestao, niti je prestao da postoji“, jasan je Bešlin.

Regionalni nacionalizmi, braća po materi

U Republici Srpskoj se već godinama unazad održavaju četnički derneci, dižu se spomenici, prave se takoreći promotivni festivali tog pokreta, te i mnogi političari poput Milorada Dodika prisustvuju i pjevaju pjesme u čast raznoraznih vojvoda. Na pitanje kakvu to poruku šalje regionu, Živkov odgovara da to pokazuje da smo zarobljeni u prošlosti.

„I to onoj najcrnjoj, da ne želimo iz nje da izađemo i da nas je baš briga zbog toga, da ne uviđamo greške, da se ne kajemo, i da smo spremni da ih ponavljamo“, objašanjva on.

Marton smatra da „Republika Srpska, nažalost, umjesto da rješava probleme svojih građana, koji masovno odlaze u inostranstvo i bježe od bijede, poseže za nacionalizmom i uzdizanjem zločinaca iz Drugog svjetskog rata“.

„To nije dobro za Srbe. Ima takvih pojava i među pripadnicima drugih naroda u BIH i regiji, ali ono što se dešava u BH entitetu RS je užas i sramota. Veličati četnike ili Mladića, stvarno je strašno“, ističe on.

Za Bešlina „istorijski revizionizam u Srbiji nije nešto što se tiče samo Srbije, i nečega što se može zaustaviti na granicama Srbije, i što se može ticati samo jednog naroda, u ovom slučaju srpskog“.

„Žrtve četničkog pokreta su bili i srpski civili u okupiranoj Srbiji, ali dominantne žrtve četničkog pokreta su bili Bošnjaci, odnosno muslimansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Sandžaku. Zbog toga je svaka rehabilitacija četništva i poruka nesrpskim narodima i u Srbiji i u regionu, da će se voditi jedna opresivna, revanšistička, nacionalno-isključiva i šovinistička politika. To je uvijek i prijetnja regionu. Prijetnja velikodržavljem i nasiljem, kako bi se koncept etnički čiste države ostvario“, objašnjava on.

S druge strane, ni ostale zemlje nisu blagonaklone prema antifašističkoj prošlosti, te u Hrvatskoj imamo maligan antijugoslovenski i antipartizanski stav koji odlazi i u neoustaštvo, dok u Federaciji raste broj balista.

Bešlin ističe za Slobodnu Bosnu da „neće reći ništa novo ako kaže da su svi jugoslovenski nacionalizmi proveli ili završili rat u kolaboraciji sa fašizmom, jer su tome bili skloni“.

„Kolaboracija nije bila samo sa fašizmom, već je ona sama bila po sebi fašizam. Danas post-jugoslovenski nacionalizmi djeluju po sistemu spojenih sudova, hrane jedni druge, podstiču se, daju jedni drugima razlog za postojanje. Svi oni se predstavljaju kao zaštitnici vlastite nacije i identiteta, koji su, navodno, ugroženi od one slične drugosti. Kada govorimo o istorijskom revizionizmu, prije svega, moramo da pričamo o srpskom i hrvatskom nacionalizmu kao najdestruktnijim po post-jugoslovenska društva. Iako ne treba apstrahovati ili ekskulpirati nijedan od lokalnih nacionalizama, protivnik sam vještačkih nivelacija, jer time dobijamo jedan neistiniti i neistorični narativ da su svi isti, da su svi činili zločine i da razlika ne postoji. Ipak, istorijski gledano, razlika je bilo. Kada govorimo o 1990-im godinama, jednako tako i o 1940-im, niti su svi u jednakoj mjeri činili zločine, niti su svi u jednakoj mjeri bili žrtve“, kaže on.

Ono što je svim nacionalizmima u regionu zajedničko jeste mržnja prema Narodnooslobodilačkoj borbi. Ona odlazi toliko daleko, da su spremni da zamijene čitavu istoriju, te da Jugoslaviju prikažu kao nešto najgore što se desilo njihovim narodima.

Živkov kaže da „Narodnooslobodilačka borba se može lakše politički kompromitovati jer je bila ideološki jednostrana, a posleratna jednopartijska vlast je gradila društvo bez dovoljno ljudskih prava i sloboda“.

„Jugoslavija je već nešto sasvim drugo. Nju nisu pravili komunisti, starija je od njih, i mogla je u nekoj drugačijoj formi opstati poslije njih i to kao ozbiljnija država od svih svojih derivata. Upiranje prstom u Jugoslaviju kao najveće zlo više od tri decenije nakon njenog nestanka je besmisleno, i može da služi samo vladajućim krugovima u novonastalim državama da skreću pažnju javnosti, kako bi prikrili sopstvenu nesposobnost da izgrade nešto bolje i ljepše za život“, smatra on.

Bešlin smatra da je „svim post-jugoslovenskim nacionalizmima upravo Jugoslavija bila ključni protivnik, ali su je u prvom redu i u kontinuitetu rušili srpski i hrvatski nacionalizam“.

„Nijedan od njih nije dobro gledao na Jugoslaviju, odnosno u njoj je vidio negaciju vlastitih vrijednosti. To je bilo očekivano, pošto Jugoslavija – po onome kako je bila zamišljena kao jedna inkluzivna zajednica ravnopravnih naroda, nacija i identiteta – bila je negacija principa i vrijednosti nacionalističkih ideologija“, objašnjava naš sagovornik.

Rehabilitacija za istrebljivače

Pravosudna rehabilitacija četničkih zločinaca je već odavno postala normalizovana praksa. Međutim, pored četničkih kolaboracionista bili su već spomenuti i Milan Nedić i Dimitrije Ljotić. Pojedini će reći da je uveliko rehabilitovana fašistička ideja Dimitrija Ljotića kao i da se Milan Nedić predstavlja kao žrtva. Marton smatra da je „proces rehabilitacija osuđenih ratnih zločinaca u Srbiji uzeo maha“.

„Po tom nesretnom zakonu bi rehabilitovali i najgore nacističke zločince, jer zakon posmatra procedure, koje svakako nisu bile na novou ovih danas. Oni bi i ustaše Luburića ili Ljubu Miloša rehabilitovali, jer po važećem zakonu u Srbiji oni, vjerovatno, nisu imali fer suđenje“, izričit je naš sagovornik.

Živkov ne vjeruje da će doći do zvanične rehabilitacije Nedića i Ljotića, ali je sigurno da će se nastaviti povremeni pokušaji njihove glorifikacije.

„To ipak ne znači da su fašističke ideje ’uveliko rehabilitovane’ ili široko prihvaćene. Većina građana ne podržava fašističke ideje, čak ni svi oni koji simpatišu Nedića ili Ljotića. Češće se radi o podršci istorijskim ličnostima koje se doživljavaju kao žrtve komunizma, nego što se radi o podršci njihovim idejama, stavovima i aktivnostima“, smatra on.

Bešlin, ipak, smatra da više nije ni bitno da li će se desiti zvanična rehabilitacija Nedića i Ljotića.

„Suštinska razlika između Nedića i Mihalovića jeste što je Nedić postupio otvorenije u kolaboraciji. Mihailović je sam u svom prvom zvaničnom razgovoru sa njemačkim okupacionim vlastima, u selu Divci, 11. novembra 1941, tražeći oružje od Nijemaca i nudeći im zajedničku borbu protiv partizanskog pokreta, koje on naziva komunistima, kaže: ’Dajte mi oružje, zajedno ćemo se boriti protiv komunista, i to oružje koje mi budete dali neće biti okrenuto protiv vas, čak iako mi ta borba bude nametnuta.’ Druga stvar koju im kaže jeste da srpski narod voli slobodu, da je Nedić istupio otvoreno, da želi saradnju sa njima, ali da ne mogu očekivati od njega da istupi kao otvoreni kvisling“, kaže on.

Dodaje da je postojala ključna distinkcija kod njih dvojice za istrebljenje određenih nacionalnih grupa, te da je kod Draže to bilo muslimansko stanovništvo, dok je kod Nedića to bila jevrejska populacija.

„Zato je malo nezgodno, zbog Holokausta, da Nedić formalno i sudski-pravno bude rehabilitovan. Iako se to nije desilo sudski, Nedić je već društveno devedestih godina bio rehabilitovan. Jedna od glavnih predstava devedesetih godina jeste bila ’Đeneral Milan Nedić’, u kojoj je on izrazito viktimizovan. On je prikazan kao mučenik koji podnio žrtvu zbog vlastitog naroda. Ta predstava ne samo da se igrala deceniju, nego su se isječci iz nje reklamirali na državnoj televiziji. Nedić je čak i ranije od Draže bio rehabilitovan, tokom Miloševićeve vladavine, upravo zbog toga što je Mihailovića Srpski pokret obnove uzeo kao svoju maskotu. Međutim, nakon demokratskih promjena, komandant četničkog pokreta je do kraja rehabilitovan i povrh svega glorifikovan“, zaključuje sagovornik.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU.

„Naši mudri Jevreji“, četvrt vijeka kasnije

Kako su evidentni rat za teritorije „naše budale“ pretvorile u religijski sukob i šta je na kraju bilo s jevrejskim stanovima u Sarajevu.

Piše: Senad Avdić

Godinu-dvije nakon rata „Slobodna Bosna“ je objavila pjesmu nedavno preminulog pisca Marka Vešovića naslovljenu „Naši mudri Jevreji“. Pjesnik je glasom svog sugovornika, rezigniranog Sarajlije koji je upravo preturio ratno stradanje preko glave, gorko ironizirao povratak u grad pripadnika malobrojne jevrejske zajednice koji su na početku rata organizirano, u manje-više bezbjednim konvojima, odlazili iz opkoljenoga grada.

Reagirala je Jevrejska zajednica u BiH, njezin predsjednik Jakob Finci je ogorčeno kazao da, parafraziram, u 500 godina prisustva Jevreja na tlu Bosne i Hercegovine nije zabilježen tako grub anticionistički ispad.

Nama u uredništvu „Slobodne Bosne“ poziciju je dodatno kompliciralo to što se gospodin Finci u to vrijeme nalazio na čelu „Soros fondacije“, čijim je novcima list pokrenut u posljednjim mjesecima rata. U pedantno vođenim globalnim indeksima antijevrejskih manifestacija notiran je bio i slučaj Vešovićeve pjesme, odnosno „Slobodne Bosne“ – na čijim je stranicama objavljena. Stoga ni Fincijeva pozicija nije bila jednostavna: valjalo mu je svojim poslodavcima položiti račune, objasniti kako su Soroseve, dakle „jevrejske pare“ završile u mediju koji je prokazan kao anticionistički.

Premostili slučaj

Nemam u memorijskoj kartici sve detalje, sjećam se da sam u jednom neugodnom, ali civiliziranom razgovoru s Jakobom Fincijem taj slučaj „premostio“ na obostrano zadovoljstvo.

Desetak godina kasnije u intervjuu za „BH Dane“ na pitanje Ozrena Kebe da li bi povukao tu pjesmu, kada bi bio u prilici, Marko Vešović je odgovorio: „Ni govora!“ Pa objasnio: „U pjesmi se ne radi o politici nego o moralu. Za mene je poezija najdublji izraz moralne svijesti čovječanstva… a što se danas, po navadi, sve pretvara u politiku, tome nisam kriv.“

Ja, međutim, tada, niti ikada kasnije pjesmu „Naši mudri Jevreji“ ne bih objavio da sam znao da ona može makar od jednog čitatelja biti recipirana kao identitarno uvredljiva, ma koliko taj bio površan, hipersenzibilan, pa čak i maliciozan. Također, ne ulazeći u njene moralne motive, pjesma o „mudrim Jevrejima“ bila je pomalo jednostrana. Takva mudrost izvlačenja iz rata živih glava i vraćanja u Sarajevo nakon uspostave mira nije bila ekskluzivno njihova „mudrost“, već su je prakticirale desetine hiljada predratno/poratnih stanovnika grada, pripadnika većinskog naroda najviše.

Pokazat će se vrlo brzo da je zajedljivo gunđanje koje se preselilo u stihove, također, vrlo sumnjive moralne japije: povratak Jevreja u grad značio je izlazak iz njihovih „oslobođenih“ stanova i drugih nekretnina stotina privremenih ratnih korisnika njihove imovine, koji su vjerovali da će u toj „privremenosti“ živjeti i stanovati doživotno.

Ta priča o stanovima „mudrih Jevreja“ jedan je od većih zločina koje je bošnjačka vlast počinila nad Sarajevom i njegovim stanovnicima. Pred odlazak iz Sarajeva na početku rata čelnici Jevrejske opštine su napravili džentlmenski sporazum s gradskim vlastima da će im po uspostavi mira biti omogućen nesmetan povratak na njihova doslovno „vjekovna ognjišta“. Takvih je slučajeva, odnosno stanova bilo ne više od stotinjak. Budući da su jevrejski stanovi bili najkomotniji, najluksuzniji na najboljim mjestima u gradu, u njih se uselila ratom uspostavljena gradska elita. Povratak predratnih vlasnika oni su tretirali kao gubitak krvavo stečenog ratnog plijena. Tražili su i nalazili stotine političkih „štela“ i pravnih „zvrčki“, rupa u zakonu, da zadrže okupirane nekretnine. Ta je opstrukcija trajala, dugo, predugo, što je natjeralo tadašnjeg visokog predstavnika Carlosa Westendorpa, koji je, pričalo se, na insistiranje svoga zamjenika Jaquesa Paula Kleina, ne toliko mudrog koliko nekompromisnog Jevreja, brutalnim dekretom presjekao stvar: ne samo da ćete vratiti tih stotinjak jevrejskih stanova što ste im obećali, nego ćete sve stanove u društvenom vlasništvu vratiti njihovim predratnim stanarima. To je za posljedicu imalo da je u narednih nekoliko godina, nakon što se predratni stanari vrate u posjed, pa stanove prodaju na tržištu, iz Sarajeva (ovo je procjena upućenih iz UNHCR-a koji su nadgledali taj proces) iscurilo 3-4 milijarde maraka.

Genocid u Pojasu Gaze

Moguće da ovaj sarajevski mikroprimjer borbi za životni prostor, hektare i dunume stambenih kvadrata, ili metaforički rečeno za teritoriju, dakle, čista konjuktura – koja se željela prikazati kao moralno-etičko pitanje – nije najsretniji uvod, odnosno, šlagvort za osvrt na genocidni rat koji bjesni Pojasom Gaze: rat Izraela i Palestine je bio i ostao eminentno rat za teritorije. Naravno da je tokom decenija trajanja taj sukob nekad manje, nekad više imao različite mutacije i pojavne forme, prije svega iz vjersko-civilizacijske niše, ali to ništa nije mijenjalo na fundamentalnom njegovom karakteru: surovoj borbi za dominaciju na jednoj – agresorskoj, i goloj bitki za opstanak na drugoj strani – palestinskoj. Od sredine ’80-ih godina, kada je formiran „Hamas“ kao militantno-radikalistički rival sekularističkom „Fatahu“, njegovi su lideri imali sve simpatije, pa i konkretnu pomoć izraelskog režima. Samo se uz pomoć jedne takve rigidne, nepopustljive političko-militarne strukture rat iz sfere okupatorsko-agresorskog mogao transformirati u vjersko-svjetonazorski.

Nije pametno niti uputno posezati za nasilnim analogijama, ali nije preporučljivo ni zaboravljati da je memorandumska velikosrpska politika u godinama uoči agresije sustavno i predano, punom parom ohrabrivala i konkretnim akcijama pomagala konstituiranje muslimanskog političkog subjekta. Onoga s kojim će u skorijoj perspektivi lako dogovoriti principe suradnje, odnosno, dogovor triju naroda o etničkoj teritorijalizaciji Bosne i Hercegovine, pa ga kasnije optužiti za panislamizam i generiranje „građanskog rata“.

Vodeći balkanski islamofob, zagrebački profesor i predratni Sarajlija Boris Havel nakon masovnog pokolja „Hamasa“ nad izraelskim civilima i vojnicima kazao je da „Hrvatima iz Bosne i Hercegovine nisu nepoznati ti prizori“ pohoda „džihadističkih zvijeri“ na „Grabovicu, Uzdol, Vareš, Križančevo Selo, Buhine Kuće“. Havel propušta uočiti (a tu nije nikako usamljen, dapače) da su „džihadističke zvijeri“ prethodno uredno i s dosta simpatija iz Zagreba otpravljene put Bosne i Hercegovine.

Boris i Šerif

Manji je problem, međutim, Boris Havel kada govori da je „džihadizam opaka ideologija koja danas udara na Izrael, a ’90-ih je udarala na Hrvate“. Neuporedivo je štetnije, pogubnije kada to isto ponovi Šerif Patković, ratni komandant Sedme muslimanske brigade Armije Bosne i Hercegovine a nakon Daytona jedan od favorita vladajuće bošnjačke nomenklature. „Brigada pokreta Hamas, nastala iz krila Muslimanskog bratstva, mene duboko podsjeća na Sedmu muslimansku brigadu“, kazao je Patković, nudeći svoju stručno-vojnu pomoć braći „hamasovcima“. To što „Hamas“ podsjeća Patkovića na Sedmu muslimansku brigadu nije neobično, nego je uglavnom tačno: i jedna i druga vojna formacija nastale su iz krila Muslimanskog bratstva. Je li to isto ideološko izvorište mogući razlog što se o zločinu „Hamasa“ nad hiljadu i po Jevreja govori u pola glasa i s puno obzira i razumijevanja. O njima se stvara fama po binarnoj formuli koju je Alija Izetbegović upotrijebio govoreći o atentatorima na Jozu Leutara: o „našim budalama“ koji se bore protiv „njihovih zločinaca“.

Svođenje izraelsko-palestinskog sukoba na vjerski rat koje je posljednjih nedjelja upadljivo i bezmalo dominantno u javnom prostoru koji kontroliraju Bošnjaci, uglavnom je privilegija i monopol onih unutar tog naroda koji su tokom rata ovdje učinili sve da agresiji susjednih država daju elemente i argumente vjersko-građanskog krvoprolića. Treba na društvenim mrežama pogledati objave islamskih učenjaka i misionara poput Muhidina ef. Halilovića, kojeg na You Tubeu prate desetine hiljada ljudi, i biti zapanjen jezikom mržnje koja poziva na džihad protiv Jevreja.

Bivša Jugoslavija, u kojoj je sa 20 miliona drugih ljudi živio ovaj novinar sve do njenog raspada nije priznavala državu Izrael i održavala je najveće i naprisnije moguće odnose s Palestinom i njenim rukovodstvom. Bio je to izraz dosljedne nesvrstane spoljne politike, univerzalne podrške obespravljenim i ugnjetavanim narodima. Navijati za Palestinu tokom dvije-tri decenije nije bio samo čin vjersko-nacionalne solidarnosti nego je bio način podrške ispravnoj, nezavisnoj spoljnoj politici svoje države koja je podržavala sve oslobodilačke pokrete i potlačene narode širom planete.

Pisac Vuk Drašković ovih je dana u autorskom tekstu u listu „Danas“, otvoreno podržavajući izraelsko uništavanje Gaze i njenih stanovnika, podsjetio na razgovor koji je u vrijeme kada je bio ministar vanjskih poslova Srbije vodio s izraelskom kolegicom Tzipi Livni.

„Našu borbu za život i opstanak Tito je proglasio za zločin, prekinuo je diplomatske odnose s Izraelom, naoružavao arapske armije koje su htjele nas i našu državu da bace u more“, požalila se Draškoviću mistrica vanjskih poslova Izraela.

Dvije decenije ranije, sredinom ’80-ih godina prošlog stoljeća Nisim Albahari, jedan od najistaknutijih bosanskohercegovačkih antifašista i uz Emerika Bluma najuglednijih poslijeratnih Jevreja u Jugoslaviji, pisao je o politici države prema Izraelu.

„SFR Jugoslavija nema diplomatske odnose s Izraelom zato što Izrael neprestano vrši agresiju i ugrožava svjetski mir… što ne poštuje nikakvu odredbu i odluku Ujedinjenih nacija i već u nekoliko ratova provodi svoju osvajačku politiku, jer je u svojoj koncepciji uzeo kurs na obnavljanju nekadašnje jevrejske države…“, upozoravao je. „Nije odnos prema Jevrejima, nego odnos prema agresivnoj i beskrupuloznoj politici koja povremeno ispoljava i elemente genocida od kojeg je sam jevrejski narod najviše pretrpio.“

(Citirano prema izvanrednoj knjizi „Nisim Albahari, tragični revolucionar“, tešanjskog pisca Amira Brke).

Nisim Albahari umro je dvije godine uoči rata, a jedan visoki bošnjački političar nekoliko godina kasnije „oslobodio“ je kuću „mudrog Jevreja“ Albaharija…

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

Trening o Evropskom prevencijskom kurikulumu (EUPC)

Udruženje za prevenciju ovisnosti NARKO-NE organizuje sedmi po redu trening o Evropskom prevencijskom kurikulumu i ovaj put u Livnu 8. i 9. 11. 2023. godine, u hotelu Novitas (Ulica HVO 8).

Trening je namijenjen službenicima i službenicama u javnoj upravi koji imaju opću ili specijaliziranu ulogu i odgovornost za kreiranje i/ili koordinaciju preventivnih programa. Trening nije namijenjen osobama koje rade u praksi, osim ako dio njihovog posla uključuje zagovaranje.

Evropski centar za praćenje droga i ovisnosti o drogama (EMCDDA) autor je kurikuluma, a voditelji Amir Hasanović i Andrea Mijatović licencirani su treneri za implementaciju Kurikuluma u Bosni i Hercegovini.

Evropski prevencijski kurikulum (EUPC) je kurikulum obuke o naučno zasnovanoj prevenciji koji ima za cilj promicati primjenu efikasnih modernih pristupa prevenciji korištenja supstanci, te omogućiti dobro informirane izbore o finansiranju i prioritetima implementacije na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou.

Trening se održava uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan –Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan