RTTreninzi (1600 x 900 px)

Shvatanje uloge OCD-a u procesu EU integracija: gdje, kada i kako raditi u području sigurnosti i stabilnosti u svim poglavljima pristupanja EU

Projekat SMART Balkan organizuje dvodnevni trening “Shvatanje uloge OCD-a u procesu EU integracija: gdje, kada i kako raditi u području sigurnosti i stabilnosti u svim poglavljima pristupanja EU” koji će se održati 11. i 12. decembra 2023. godine u Sarajevu.

Cilj treninga je da se organizacije civilnog društva u Bosni i Hercegovini pobliže upoznaju sa EU integracijama, posebno iz aspekta sigurnosti. Razmatrat ce se i načini njihovog uključivanja u proces integracija, kao i uloga organizacija u pomenutim procesima i mogućnost direktnog doprinosa putu BiH ka EU.

Tematski blokovi obuhvatit će oblasti sigurnosti i odbrane, energetske sigurnosti, korupcije i migracije ali će se tokom samog treninga pažnja posvetiti i ostalim oblastima sigurnosti. Treneri i gosti renomirani su predavači i eksperti iz područja sigurnosti i EU integracija.

Prijaviti se možete putem linka, do 6.12.2023.  a mjesta je ograničen. Projekat snosi troškove prevoza smještaja i ishrane za učesnike/ce.

Na raspolaganju smo za sve dodatne informacije, molimo kontaktirajte nas putem e-maila [email protected].

Učesnici i učesnice će dobiti sve informacije kao i agendu samog treninga.

Ujedno Vas pozivamo da pratite društvene mreže projekta SMART Balkan:

https://www.instagram.com/smartbalkans/

https://www.facebook.com/smartbalkansproject/

https://twitter.com/BalkansSmart

Slobodna 39

BOSNA IZMEĐU UKRAJINE I BLISKOG ISTOKA: Niti su Amerikanci ikad bili protiv Bošnjaka, niti je Bosna Gaza

Jačanje antiameričkog raspoloženja i priče o palestinizaciji Bošnjaka, ovih dana prisutni na društvenim mrežama i u nekim medijima (očito podstaknuti i iz nekih centara), kontraproduktivne su i po Bosnu i po Bošnjake. Prvo, jer su potpuno neutemeljene, a drugo jer time samo jačaju politike Dodika i Čovića.

Prema pisanju britanskog The Sunday Timesa sukobi u Ukrajini i Bliskom istoku pojačavaju etničke podjele i napetosti u Bosni i Hercegovini. Ove tvrdnje argumentirali su okupljanjima bivših boraca Republike Srpske na entitetskoj granici koje podržava Moskva što su potvrdili pojedini učesnici zahvaljujući se Rusiji na finansijskoj podršci. Napetosti su dodatno pojačane tvrdnjama predstavnika vlasti u RS da su zabrinuti zbog “islamskog terorizma“ koji vide u okupljanjima građana u znak podrške Gazi. U tekstu se navodi i da je ruska invazija povećala apetit tvrdolinijaških Srba širom regiona Balkana za oživljavanjem ideje proširenog “Srpskog sveta”, sličnog Putinovoj viziji “Ruskog sveta“.

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu 

Podsjetimo, odmah nakon napada Hamasa na Izrael, Milorad Dodik je dao podršku Izraelu uz tvrdnje da “zajednička povijest stradanja čvrsto veže srpski i izraelski narod“, kao i Čović koji je svoje poruke poslao uz njegovu fotografiju s Benjaminon Netanyahuom. Nema sumnje da SNSD i HDZ i BiH i Hrvatske imaju razloga za otvorenu podršku Izraelu, jer se time dodvoravaju američkoj administraciji (do koje su i Dodik i Čović išli upravo preko Izraela), zauzvrat očekujući podršku za njihove politike i projekte u BiH koje nikad niko na Zapadu nije podržavao, pogotovo ne SAD. Bosanci/Bošnjaci na čijoj strani su još od devedesetih i (međunarodno) pravo i istina i pravda, ne trebaju upadati u te perfidne zamke preko kojih se Zapadu žele potvrditi teze HDZ-a i SNSD-a da sve probleme u BiH uzrokuju ”muslimani”, dok su oni čuvari (kršćanskih) zapadnih vrijednosti a svojim politikama sprečavaju stvaranje islamske države u srcu Balkana.

Argumentacija za rat

Niti jedna američka administracija, od 90-tih do danas nije bila ni protiv bosanskih muslimana/Bošnjaka, a ni protiv BiH. Čak i Samuel Huntigton u svom ”Sukobu civilizacija”, otvoreno nenaklonjen Bosni i Bošnjacima, navodi da su SAD u sukobima u BiH uvijek bile na ”strani muslimana”. On također konstatira (ono što se i u BiH zaboravlja): ”Najšire i najdjelotvornije civilizacijsko okupljanje bilo je okupljanje muslimanskog svijeta na strani muslimana” u vrijeme sukoba u BiH.

Ovdje treba dodati da su Bosanci/Bošnjaci imali i podršku američkih Jevreja – od Henryja Siegmana, predsjednika Američko-jevrejskog kongresa, do Simona Wiesenthala. Podsjetimo i da je u novembru 1998. zamjenik ministra vanjskih poslova u ime BiH uručio Wiesenthala odlikovanje Srebrni orden sa bosanskim grbom kao čin velikog poštovanja za njegovu časnu i postojanu borbu za kažnjavanje zločina i traženje pravde za sve žrtve genocida.

Huntigtonovi navodi imaju još veću težinu ako se zna da je on svoje teorije razvijao u Harvardovom Centru za međunarodne odnose, gde su radili i neki od najuticajnijih kreatora američke spoljne politike, poput Zbignjeva Bžežinskog i Henrija Kisindžera, odnosno jedan je od istaknutijih američkih neokonzervativaca koji već godinama imaju ključnu ulogu u oblikovanju američke spoljne politike. Politike koja je nakon 11. septembra 2001. i terorističkog napada na SAD napravila veliki zaokret uzrokujući tektonske promjene u cijelom svijetu, ali koju je neophodno poznavati i razumjeti kako zbog globalnih promjena, tako i zbog pozicioniranja BiH u svijetu, a u krajnjem i njenog “svrstavanja“. Ne zato što BiH ima neki geopolitički uticaj, nego zato što je to neophodno za njen opstanak u globalnim promjenama.

U autorskom tekstu za Washington Post Lawrence F. Kaplan je u februaru 2003. pisao o radu Richarda Perle, Douglasa Feitha i Davida Wurmsera iz 1996. godine pod nazivom “Čist prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva“. Ovaj rad je izraelskom premijeru Benyaminu Netanyahuu predao Perle jer se kraljevstvo odnosilo na Izrael. Kako je pisao Kaplan “uklanjanje Sadama Husseina s vlasti“ u tom radu je opisano kao sredstvo obuzdavanja Sirije i važan strateški interes Izraela. Podsjetimo, bilo je to vrijeme neposredno pred intervenciju SAD u Iraku s ciljem skidanja s vlasti Sadama Huseina koji je optuživan za kršenja ljudskih prava i proizvodnju hemijskog naoružanja koje u Iraku na kraju nije pronađeno ali je Irak uništen.

Kaplanov tekst bio je dio šire rasprave koja se u to vrijeme vodila u SAD-u o Iraku i uopće spoljnoj politici SAD, a “Čist prekid“, kao prijedlog nove strategije američke spoljne politike našao se na stolu američkog predsjednika Georgea W. Busha (2001-2009) zahvaljući upravo Perli, Feithu i Wurmseru koji su u Bushovoj administraciji bili na visokim pozicijama.

Sredinom 2002. egipatski predsjednik Hosni Mubarek upozorio je na razorne posljedice za Bliski istok ukoliko Irak bude napadnut: “Bojimo se da bi u regiji moglo zavladati stanje nereda i kaosa“. Po Brianu Whitakeru (The Guardian, septembar, 2002) ono što bi za Mubareka bilo loše, jastrebovi su smatrali da je dobro, ali jedni i drugi se slažu oko jedne stvari: “Rat s Irakom mogao bi dovesti do katastrofe za nekoliko režima na Bliskom istoku“.

U to vrijeme s tim se slagao i tadašnji izraelski premijer Ariel Sharon (Scott Horton, februar 2023). No, njegov glavni oponent Benjamin Netanyahu u septembru 2002. svjedočio je pred Kongresom SAD-a tvrdeći da izraelska obavještajna služba pouzdano zna da Sadam Husein ima tajni program obogaćivanja urana naglašavajući: “Ako uklonite Sadama, Sadamov režim, jamčim da će to imati goleme pozitivne odjeke u regiji.” Sharon će ubrzo promijeniti svoje stavove.

Whitaker je upozoravao da nova doktrina Bushove administracije “preokreće uobičajeni pristup u međunarodnim odnosima gdje se stabilnost vidi kao ključ mira, i bez obzira volite li svoje susjede ili ne, morate pronaći načine kako živjeti s njima. Ne, kažu jastrebovi. Ako vam se ne sviđaju susjedi, riješite ih se.“

Povratak jastrebova

Kaplan nije smatrao da Perle, Feith i Wurmser “ispunjavaju naredbe Izraela“, navodeći da su oni i u drugim područjima štitili američke interese i ideale, od Grenada, preko Nikaragve i Afganistana, do Bosne i Kosova. S druge strane po profesoru povijesti sa Sveučilišta Illianois Paulu W. Schroederu bilo je očigledno da se plan za invaziju promovira “u interesu Izraela“. Neki autori su išli dotle da su sukob SAD s Irakom nazivali “Sharonov rat“ (Robert Novak), a kolumnistica Washington Timesa (Georgia Anne Geyer) pisala je da neokonzervativci planiraju voditi rat u Iraku, a zatim “demokratizirati cijeli Bliski istok, uključujući Siriju i Saudijsku Arabiju ako je potrebno i vojnim sredstvima kako bi se osigurao Izrael Ariela Sharona“. Po Danu Sanchezu “američko bombardiranje Bagdada 2003. dovelo je do smjene režima u Iraku čime je započelo ‘ponovno crtanje karte Bliskog istoka’, a ‘Bushova doktrina’ ponovo je uspostavila ‘načela prevencije’“, što Sanchez direktno povezuje s Netanyahuovom opsjednutošću slamanja Hezbollaha i dominacijom nad Libanonom zbog čega je spreman okrenuti veći dio Bliskog istoka naglavačke.

David Shuster početkom 2005. navodi izjavu generala Tommya Franksa koji je nakon što je napustio Irak optužio zamjenika ministra obrane Douglasa Feitha da je podcijenio otpor Iraka, opisujući ga kao “jebeno najglupljeg tipa na svijetu“. Kasnije će tadašnji državni tajnik Colin Powell neokonzervativnu mrežu oko Busha opisati kao “zasebnu vladu“ unutar vlade, a Perle će u intervjuu za Vanity Fair hladno ustvrditi da se rat u Iraku pokazao kao pogreška. I nastaviti sklapati unosne poslove na Bliskom istoku: 2008. Wall Street Journal izvijestio je da Perle istražuje mogućnost ulaganja u naftne interese u Iraku i Kazahstanu, ironično podsjećajući na tvrdnje protivnika rata u Iraku da je rat u Iraku vođen zbog pristupa iračkoj nafti. Politico je 2011. izvijestio da je Perle dva puta putovao u Libiju s Monitor Group, u kojoj je od 2006. bio viši savjetnik, s ciljem da unište imidž “Libije i tadašnjeg diktatora Muamera Gadafija u Sjedinjenim Državama“.

Giorgio Spagnol (Institut Europeen des Realtions Internationales) u svom radu (mart 2021) piše o doktrini neokonzervativaca po kojoj se SAD trebaju aktivno miješati u politiku drugih zemalja, uklanjati nepoželjne režime, promicati svom snagom liberalnu demokraciju, osigurati svoju planetarnu hegemoniju svim mogućim sredstvima i boriti se protiv zemalja koje izazivaju vrijednosti i vojnu hegemoniju Zapada. Među najistaknutijim neokonzervativcima u Washingtonu Spagnol on vidi Roberta Kagana, (njegovu suprugu) Victoriu Nuland, Bretta McGurka i Kurta Campbella. Pišući o Nulandovoj navodi njenu aktivnu ulogu u organiziranju i podršci obojene revolucije u Ukrajini 2014. godine pri čemu je rekla “zloglasno savjetujući američkog veleposlanika Geoffreyja Pyata: ‘Jebeš Evropsku uniju’.“

“Veliki povratak jastrebova“ brojni autori, među kojima i (višestruko nagrađivani) Robert Parry, James Carden i Glenn Greenwald, povezuju upravo s dešavanjima u Ukrajini, odnosno pogoršanjem odnosa SAD s Rusijom. Tako Parry u svom tekstu (20.03. 2014) tvrdi da su “neokonzervativci potaknuli sukob oko Ukrajine“ s ciljem da udalje tadašnjeg predsjednika Baracka Obamu od Vladimira Putina i sabotiraju njihovu suradnju oko Irana i Sirije. Parry podsjeća da je Victoria Nuland, supruga Roberta Kagana, podržala državni udar protiv izabrane vlade Ukrajine. Iako je to bilo prvi put, kako piše Parry, nakon Drugog svjetskog rata da jedna vlada na evropskom kontinentu uključi naciste u izvršnu vlast zapadni mediji su ih, pod uticajem neokonzervatističkog narativa, tretirali kao “ urbane legende“.

James Carden (15.12.2021), kritizirajući politiku neokonzervativaca ističe da su ih rehabilitirali liberali, a po Glennu Greenwaldu najfanatičniji neokonzervativci gladni rata koji su oblikovali Bush/Cheneyjev militarizam, postali su najpopularniji stručnjaci u američkom liberalizmu. Greenwald navodi da je njihova taktika optužiti svakoga tko se protivi njihovim ratovima: oni koji su se protivili invaziji na Irak bili su tako na “Sadamovoj strani“, oni koji su se protivili Obaminoj NATO intervenciji u Libiji bili su “pro-Gadafijevci“, oni koji su dovodili u pitanje opravdanost CIA-ine operacije promjene režima u Siriji bili su “asadisti“, a oni koji su protiv uplitanja u Ukrajinu “agenti Kremlja“.

Izraelska realpolitika prema Rusiji

Prema Jevrejskoj telegrafskoj agenciji (JTA) kad je riječ o Ukrajini Izrael se razilazi s nekim od svojih najvjernijih američkih saveznika, točnije s neokonzervativcima – i  to nije prvi put: “Nesklonost Izraela da se previše približi Sjedinjenim Državama u nastojanju da izolira Rusiju tipična je za izraelsku realpolitiku koja je dovela do prošlih sukoba s američkim neokonzervativcima. Ali izraelsko stajalište nije dovoljno dosljedno da izazove svađu između prijatelja, rekli su neokonzervativni znanstvenici.“

No, čini se da je sve jasnije zauzimanje strane Ruske Federacije na Bliskom istoku isprovociralo reakciju Izraela, tako je Amir Weitmann, šef zastupničkog kluba stranke Benjamina Netanyahua, gostujući krajem oktobra na ruskoj državnoj mreži RT, zaprijetio: “Rusija podržava neprijatelje Izraela. Rusija podržava naciste koji žele počiniti genocid nad nama i Rusija će platiti cijenu. Pobijedit ćemo u ovom ratu. Nakon toga, nećemo zaboraviti što radite, nećemo zaboraviti, doći ćemo, pobrinut ćemo se da Ukrajina pobijedi.“

Koliko god Netanyahuov režim prijetio svima koji se usude kritizirati njihove vojne operacije u Gazi, sve je jasnije, pogotovo onima koji kritiziraju i Rusiju zbog agresije na Ukrajinu, da je ono što radi Izrael u Gazi neodbranjivo i sa stajališta humanosti i sa stajališta međunarodnog prava, a brojnim kritikama nije izložen samo Netanyahuov režim nego i Bidenova administracija.

Početkom novembra 2023. bivši ambasador Indije u Uzbekistanu i Turskoj M.K. Bhadrakumar u autorskom tekstu piše o “dvostrukom govoru“ Bidenove administracije koji po njemu ističe “bizaran neokonzervativistički projekt“ kojim se želi putem sile promijeniti režim u Gazi i uspostaviti popustljiviji režim što bi bilo pola puta do “rješenja s dvije države“. Navodeći svjetsku osudu užasnog kršenja međunarodnog humanitarnog prava u Gazi koja Izrael ne sprečava da nastavi svoje vojne operacije u Gazi, citira 55 članova Kongresa koji su apelirali na Bidena i Blinkena da bi izraelska vojna operacija trebala “uzeti u obzir“ međunarodno pravo, i Pramilu Jayapal koja je u Zastupničkom domu, kritizirajući Netanyahuov režim, rekla da SAD “gubi vjerodostojnost“ na globalnoj sceni zbog svojih “dvostrukih standarda“ (prema Ukrajini i Palestincima) što vodi “izoliranju SAD u ostatku svijeta“.

Američki mediji su sredinom novembra objavili “interni memorandum“ koji je potpisalo 100 zaposlenika State Departmenta i USAID-a u kome pozivaju visoke američke dužnosnike da preispitaju svoju politiku prema Izraelu i zatraže prekid vatre u Gazi. Prema komentarima nekih američkih medija ovaj memorandum je pokazao i raskol u Demokratskoj stranci između onih koji podupiru prekid izraelske 53-godišnje okupacije Palestine, i neokonzervativaca na najvišim položajima u Bidenovoj administraciji, koji bezuvjetno podupiru Izrael. To uključuje Antonyja Blinkena, Victoriju Nuland i samog predsjednika Bidena.

U isto vrijeme kad se u javnosti pojavio ovaj memorandum Chris Lehmann (13.11.2023) piše o Bidenovoj bezuvjetnoj podršci Izraelu koju dovodi u vezu s padom njegove podrške među demokratama za nevjerojatnih 11 odsto u odnosu na prošli mjesec, te navodi učinak Bidenove politike na mlade glasače, koji su najglasnija antiratna skupina, gdje vrtoglavo gubi podršku.

Dodik i Čović u Izraelu

Ako ostavimo po strani geopolitička dešavanja, ali imajući na umu šahovsku partiju velikih sila, i s obzirom na sve naprijed navedeno, treba li čuditi interesiranje Dodika i Čovića za Izrael i njihove posjete i podrška Netanyahuu što su mnogi u to vrijeme u Sarajevu pratili s podsmijehom. No, nakon prošlogodišnjih zvaničnih posjeta Dodika i Čovića Izraelu, Dom naroda Parlamenta BiH, na Čovićev prijedlog je usvojio definiciju antisemitizma Međunarodne alijanse za sjećanje na holokaust (IHRA), dok je Predsjedništvo BiH na Dodikovu inicijativu, kao tadašnjeg člana Predsjedništva, usvojilo rezoluciju koja se odnosi na definiciju Holokausta.

Koliko su Dodik i Čović bili (ne)uspješni u svom lobiranju, ubrzo se saznalo i to od ambasade Izraela za BiH i Albaniju koja je pozdravljajući Dodikovo i Čovićevo zalaganje za ovu definiciju Holokausta, dala podršku “prijedlozima Izbornog zakona hrvatske strane“. Iako je na ovo reagirao predsjednik Jevrejske zajednice u BiH Jakob Finci upozoravajući da ga čudi postupak Izraela, jer bi predloženim HDZ-ovim izmjenama Izbornog zakona BiH bio umanjen politički značaj Jevreja, Roma i drugih manjina u Bosni i Hercegovini, Čović je podršku za svoje izmjene Izbornog zakona BiH dobio i od SAD-a, odnosno Američke ambasade u BiH, naravno i Britanske, a onda posljedično i od drugih zapadnih ambasada.

Ono što bi Sarajevo dodatno trebalo zabrinuti i potaknuti na ozbiljnu diplomatsku ofanzivu su i sljedeće činjenice: kad su HDZ i Dragan Čović 2018. tražili svoje promjene Izbornog zakona BiH u okviru ozbiljne kampanje koje su pokrenuli oko toga naišli su na oštre reakcije OHR-a, Američke ambasade i skoro cijelog diplomatskog kora u Sarajevu. Američka ambasada je 2018. oštro reagirala tvrdeći da izmjene Izbornog zakona BiH “ne dolaze u obzir” nakon raspisivanja izbora, te komentirajući kako “gospodin Čović nije bio ni ranije zainteresiran za postizanje kompromisa, a nije zainteresiran za kompromis ni sada”. Naravno, radilo se o dugogodišnjim opstrukcijama da se implementira presuda Evropskog suda u predmetu Sejdić-Finci.

U izbornoj noći 2022. visoki predstavnik je posegnuo za promjenama Izbornog zakona koje su HDZ ne samo instalirale u vlast nego mu i omogućile da dominira Federacijom, što su podržali američka, britanska i brojne druge zapadne ambasade, a podržavaju i zahtjeve za dalje izmjene Izbornog zakona. Podsjetimo i da je Dodik ostao na vlasti i pored brojnih dokaza o izbornoj krađi.

HDZ-ovi zahtjevi iz 2018. o izmjenama Izbornog zakona BiH nisu se promijenile, ali jeste politika i SAD i Zapada prema BiH. Zašto?

Američka i zapadna politika su podržavale BiH i odbijale zahtjeve HDZ-a o promjenama Izbornog zakona BiH kad je bila SDA na vlasti. Sigurno je da se ova stranka mora zapitati kako to da su došli do toga da postanu “neprijatelji“ Zapada i izvor problema koji je trebalo skloniti, dok su SNSD i HDZ ostali u vlasti. S druge strane pitanje je je li trojka uopće svjesna koliku su odgovornost preuzeli na sebe i kako je ozbiljna utakmica pred njima ako misle spasiti državu od onoga što planiraju (i rade) Dodik i Čović, a za šta trenutno imaju podršku i Rusije i SAD-a. To je ta zbunjujuća situacija – kako se jedino u BiH Rusija i SAD slažu oko “rješenja“? Nema sumnje da su tome uz promjene u svijetu doprinijela i, s jedne strane politička lobiranja Dodika i Čovića u Izraelu, SAD i Rusiji, a s druge strane anemična i bezidejna politika stranaka koje su predstavljale i predstavljaju kako Bošnjake tako i interese svih probosanskih građana.

Palestinizacija Bošnjaka

Zaokret u američkoj politici prema BiH očito je uzrokovan dešavanjima u Ukrajini i na Bliskom istoku, jer sukob na Balkanu, ni u BiH ni na Kosovu, u ovom trenutku Zapadu ne treba zbog čega očito prihvataju sva rješenja koja to mogu bar djelimično garantirati. Ali, vidimo kako se Kurti bori za interese Kosova (čak i protiv američkih prijedloga), dok to u Sarajevu, nažalost, ne vidimo. No, dobijamo poruke iz stranaka na vlasti o promjenama Izbornog zakona BiH po željama HDZ-a, a iz OHR-a o podjeli državne imovine, dok traje borba oko Ustavnog suda BiH. Gubljenjem bilo koje od ovih strateško više no važnih bitki, gubi se i država BiH, što će ozbiljno narušiti stabilnost i sigurnost BiH, jer jednom je zbog toga već vođen krvavi rat u ovoj zemlji i teško da se BiH može podijeliti “mirnim putem“ kako Dodik tvrdi a Čović podržava.

Nije ovo prvi veliki izazov pred BiH, koliko god neko mislio drugačije, puno gore je bilo devedesetih u vrijeme sukoba. I nije kasno da se nešto promijeni uz ozbiljne politike Sarajeva i jasna rješenja koja bi morala imati pomoć i podršku šire zajednice, odnosno civilnog društva – akademske zajednice, nevladinih organizacija i medija. U suprotnom, neće pogriješiti niko ko zaključi da sadašnja vlast povlači poteze protiv države a u interesu SNSD-a i HDZ-a što će biti neodbranjivo, uz svu medijsku podršku i populističke poruke, kao što je danas neodbranjivo ono što radi Netanyahuov režim u Gazi.

 Robert Kagan, kako smo vidjeli jedan od najuticajnijih vašingtonskih jastrebova, bio je među onima koji su se jako zalagali za američku intervenciju u BiH. U svom autorskom tekstu 6. novembra 1995. detaljno je obrazložio kako je BiH od evropske “periferije“ došla do “vitalnog američkog interesa“. Ti argumenti se nisu promijenili i kreatori politika i donosioci odluka u Sarajevu bi to morali znati. Sam Kagan upitan godinama nakon toga zašto su SAD uključile u dešavanja u BiH odgovorio je: “Moj argument u to vrijeme, kao i sada je da nema jasnog razdvajanja između naših ‘interesa’ i naših moralnih obveza. Često se spajaju, kao na Balkanu. Zapravo, često su jedno te isto.“

Nema sumnje da su jačanje antiameričkog raspoloženja i priča o palestinizaciji Bošanjaka, ovih dana prisutni na društvenim mrežama i u nekim medijima (očito podstaknuti i iz nekih centara), kontraproduktivne i po Bosnu i po Bošnjake. Prvo, jer su potpuno neutemeljene, a drugo jer time samo jačaju politike Dodika i Čovića. Jedino rješenje za BiH je jačanje njenih evropskih i atlantskih integracija, pogotovo u svjetlu velikih geopolitičkih promjena, bez obzira na sve trenutne krize liberalne demokracije ili greške zapadnih politika. Ozbiljan posao za ozbiljne političare koji žele zaštiti svoje građane i imati jaku i stabilnu državu.

BiH zbog svoje prošlosti mora uvijek biti uz žrtve i protiv svakog kršenja međunarodnog prava, uostalom to joj je i obaveza zbog široke podrške koju je imala u vrijeme agresije Srbije i Hrvatske. A obaveza bh. političara prema žrtvama BiH je jaka i stabilna država, pogotovo bez (antiustavnih i antidejtonskih) ustupaka onima koji su i doveli do tih žrtava.

 

Tekst je izvorno dostupan na LINKU.

Megafon vizual

Uz podršku SMART Balkans, Megafon.ba provodi uspješnu kampanju pod sloganom STOP FEMICID

Mjerenja pažnje javnosti tokom istraživanja pokazala su veoma značajnu reakciju, ali i angažman odgovornih na iznalaženju manjkavosti u lancu prevencije i zaštite, te angažman da se ponude moguća rješenja.

U nastavku teksta izdvajamo izjave nekih od sagovornika u serijalu tekstova, a koje govore o mogućim poboljšanjima, počevši od hodograma postupanja institucija nakon prijave nasilja u porodici, zakonskog aspekta cijele priče, kapaciteta centara za socijalni rad, do ekonomskog osnaživanja i pomoći žrtvama tokom oporavka od traume.

Uz podršku projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan, od 1. septembra 2023. godine neovisni internet portal iz Tuzle Megafon.ba, provodi kampanju/istraživanje pod nazivom „Pravo i(li) pravda za žrtve nasilja u porodici“.

Pod sloganom STOP FEMICID do sada je objavljeno 12 tekstova planiranih istraživanjem, koje prate brojne reakcije publike, sagovornika i onih koji su involvirani u proces. Sudeći prema ovim reakcijama sadržaj je izazvao veoma značajnu pažnju.

Kampanja je ukazala na manjkavosti u lancu prevencije nasilja u porodici, odnosno, femicida, ali i iskristalisala moguće odgovore sistema na krizne situacije.

Kampanja ima još jednu značajnu dimenziju, pokazala je da mediji igraju veoma važnu ulogu u društvenim procesima, da mogu uticati na javnu svijest o određenom problemu. Također, da ozbiljne, analitički i profesionalno, bez senzacionalizma obrađene teme, itekako mogu izazvati reakciju šire društvene zajednice.

Tekstove možete čitati na Megafon.ba/Megafon Online. Pregledi na društvenoj mreži Facebook su ogromni, tekstove je zaista pročitalo, što pokazuje zadržavanje publike na sadržaju, više od 13.000 ljudi, 115 puta su tekstovi (do sada) dijeljeni na društvenoj mreži Facebook, uz reakcijae u vidu lajkova u više od 8.000 slučajeva.

Istraživanje podržano u okviru Ad Hoc grantova Smart Balkans je planirano s ciljem da se detektuju eventualne manjkavosti sistema, međutim, istraživanje Megafona je dostiglo stepen više u rezultatima pa su tekstovi ponudili i moguća rješenja koja su primjenjiva.

Navest ćemo neke od primjera koje su iznijeli sagovornici Megafon.ba u serijalu do sada objavljenih tekstova.

Trostruko ubistvo u Gradačacu koje je počinio Nermin Sulejmanović, odnosno femicida nad svojom nevjenčanom suprugom Nizamom Hećimović, odmah je pokrenulo rad odgovornih u lancu zaštite žrtava, na izmjenama hodograma postupanja u kritičnim situacijama.

Jedna od sagovornica u tekstovima Megafona, Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli, kaže između ostalog da „što hitnije treba pristupiti ubrzanju procedure dokazivanja krivičnog djela nasilja u porodici koje može polučiti određene kazne za počinioce. To podrazumijeva ozbiljnost pristupanju prijavi nasilja u porodici i sigurnost za žrtvu, poruku da je sistem odmah, hitno i adekvatno odgovorio. A, također je to i poruka počiniocu da ne može baš tako da se ponaša, kako je mislio da može“, kazala je Huremović.

Predsjednik Općinskog suda u Tuzli, Muhamed Tulumović upozorio je na činjenicu da su propisi iz oblasti stari deceniju i da ih treba mijenjati. Također, kazao je u intervjuu za Megafon da je pokušao s kolegama bar unaprijediti trenutne procedure.

„Došao sam na ideju, a taj prijedlog sam iznio i predsjednici krivičnog odjela i sudijama tog odjela koji su prihvatili tu ideju, da se ti predmeti odmah uzimaju i odmah rješavaju. Primjerice, zakazat će se prvo ročište i na tom ročištu će se odmah odrediti koliko treba dana da se završi taj predmet, odnosno, suđenje će trajati u kontinuitetu bez odlaganja ročišta na duži period. To se zove suđenje „dan za dan“. Tako se isto rade predmeti korupcije i organiziranog kriminala. I mi zaista imamo sada samo 14 nezavršenih predmeta nasilja u porodici“, kazao je Tulumović.

Također, vrijedno je pažnje u eventualnim sistemskim izmjenama, i pitanje koje je postavila Amira Avdić, predsjednica Udruženja žena „Srce i duša“ iz Prokosovića kod Lukavca, a to je zašto žena ide iz svog doma u sigurnu kuću, a muškarac ne mora, te zašto žrtva mora da prolazi najteži dio procedura nakon što prijavi nasilje.

„Mehanizmi, načini, zakoni, sve to kod nas postoji, ali se ne primjenjuje. Nego se gleda, prema kome se primjenjuje. Imamo mi postupke kako treba zaštiti žrtvu. Ali, treba da postoji sinergija. Ne mora ona lično ići da prijavi, da prolazi neke procedure. U slučaju Nizame Hećimović, kada se sklonila u porodicu, niko se više nije njom bavio. Ne smije se dogoditi da žena mora da hoda od jedne do druge institucije da priča šta joj se dogodilo, a on slobodno hoda i ponaša se kako hoće. Valjda treba i drugu stranu ispitati“, kazala je Avdić.

Jedna od važnih karika u lancu pomoći žrtvama su centri za socijalni rad. U dosadašnjem dijelu serijala Megafona razgovarano je sa odgovornima u centrima za socijalni rad u Gradačcu, Tuzli i Kalesiji. Svi sagovornici/ce upozoravaju na nedostatak ljudskih kapaciteta centara, odnosno, preopterećenost uposlenika obavezama iz federalnih zakona o raznim pravima građana na socijalnu pomoć.

Rješenje koje nude je zapošljavanje stručnjaka kojima bi rad sa žrtvama nasilja u porodici bio uža oblast. U slučaju Kalesije, počeli su sa implementacijom jednog od ponuđenih rješenja. Naime, u Općinskom vijeću Kalesija usvojena je inicijativa da pri Centru za socijalni rad Kalesija osnuju odjel za predbračno savjetovalište.

U Gračanici je nevladin sektor, u saradnji sa Gradskim vijećem pokrenuo brojne korake, pa pored „panika tastera“ na web stranici Grada, rade na rješenju za žrtve koje možda nemaju pristup internetu. Koordinatorica tamošnje neformalne Lobi grupe žena Gračanice, Larisa Suša, govorila je o ideji na čijoj praktičnoj već rade, da se u lokalnim zajednicama postave sandučad za prijave nasilja u porodici.

„Sve što smo do sada uputili, konstruktivne prijedloge, svi su usvojeni. Ne uvijek u obliku kakav mi želimo, ali su usvojeni. Svaka vlast ‘na prvu’ kaže za nešto da ne može. Ali, kada vi deset puta idete i uporno radite, kad si toliko ‘dosadan’ i argumentuješ određene stvari, onda ljudi jednostavno vide da za to što tražiš ima potrebe. I kad nastupiš s argumentima i dobrom voljom, niko te neće odbiti. Vidimo da već ima pomaka na terenu”, kaže Suša.

Zastupnice u Skupštini Tuzlanskog kantona, Amra Nadarević Vodenčarević, Silva Banović i Mirela Memić, mada su iz različitih političkih stranaka, pripadnice su neformalne grupe žena unutar Skupštine TK, koje nastoje, kako je kazala jedna od sagovornica, temu femicida „držati vrućom“.

Iznijele su brojne načine kako bi se ova problematika rješavala, od najava formiranja određenih ustanova, izmjena zakona, posebno strožije kaznene politike, koja bi sezala i do oduzimanja poslovne sposobnosti počiniteljima nasilja u porodici i krivičnih djela iz te oblasti.

Istraživanje Megafona „Pravo i(li) pravda za žtve nasilja u porodici“ traje do kraja novembra i podrazumijeva objavu još tri teksta iz serijala istraživanja, te završnog osvrta na rezultate istraživanja, primarno na značaj medijske kampanje koja dodatno animira nadležne da se bave temama koje se uglavnom „guraju pod tepih“.

Slobodna 38.1

U HAŠKOM TRIBUNALU JE UTVRĐENO: U Daytonu je potvrđeno da je SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom od ’92. do ’95. godine!

Sudije su smatrale da Dejtonski sporazum indirektno rasvjetljava stvarno stanje strukture komandovanja i rukovođenja vojskom bosanskih Srba koja je postojala u vrijeme kad je naizgled prekinuta veza između VRS i VJ, a može pomoći i u ocjeni da li je i nakon toga SRJ nastavila da kontroliše vojsku bosanskih Srba. U prilog tome naveli su Sporazum sklopljen 29. augusta između SRJ i Republike Srpske, a koji je pomenut u preambuli Dejtonsko-pariškog sporazuma, kojim je predviđeno da će u Dejtonu pregovarati jedinstvena delegacija od šest osoba, tri iz SRJ i tri iz Republike Srpske, koju će voditi Slobodan Milošević. Kad je trebalo potpisati razne sporazume sklopljene u Daytonu, SRJ je djelovala kao međunarodni subjekt koji vrši vlast nad Republikom Srpskom.

Dejtonski mirovni sporazum potpisan 21. novembra 1995. godine kojim je zvanično priznata Republika Srpska, rat u Bosni i Hercegovini tretirao je kao “tragični sukob“, no već u prvom haškom procesu protiv Duška Tadića presudom izrečenom 7. maja 1997. utvrđeno je da je u Bosni i Hercegovini bio međunarodni oružani sukob u kome su uz srpske snage iz BiH učestvovale i snage Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore). Drugostepena presuda, donesena 15. jula 1999. godine, ne samo da je to potvrdila nego je i proširila odgovornost Srbije utvrđujući da su sve vrijeme sukoba u BiH imali opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom.

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu 

Uz brojne dokaze, navodi sa i da je Slobodan Milošević Republiku Srpsku zastupao u Daytonu i potpisao dokumente kojim se Srbija obavezala da će Republika Srpska poštovati ovaj sporazum.

VJ rame uz rame s VRS

Utvrđujući “činjenični odnos između vojske bosanskih Srba i Vojske SRJ“ Žalbeno vijeće je zaključilo da je Pretresno vijeće “nedvojbeno ustanovilo da se komandna struktura JNA nije promijenila ni nakon 19. maja 1992, nakon što je preimenovana i pretvorena u Vojsku Jugoslavije. Nadalje, što je po Žalbenom vijeću, još važnije, iz odluke Pretresnog vijeća, a naročito iz ocjene dokaza koju je sprovela sudija McDonald u svom Izdvojenom i protivnom mišljenju, očito je da je čak i nakon tog datuma VJ nastavila da kontroliše vojsku bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini, tj. Vojsku Republike Srpske“.

U presudi stoji da je Vojska Jugoslavije imala “kontrolu nad političkim i vojnim ciljevima, kao i nad vojnim operacijama VRS“, a Vijeće konstatira kako “valja podsjetiti na dva ‘faktora’ koji su istaknuti u Presudi: kao prvo, ‘prebacivanje u 1. krajiški korpus, kao i u druge jedinice VRS, bivših oficira JNA koji porijeklom nisu bili bosanski Srbi sa ekvivalentnih položaja u odgovarajućim jedinicama JNA koje su prethodile jedinicama VRS’, i drugo, što se tiče VRS, ‘neprekidna isplata plata, kako oficirima koji jesu bosanski Srbi tako i onima koji nisu bosanski Srbi, od strane vlade Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore).’ Žalbeno vijeće dijeli mišljenje koje je iznijela sudija McDonald u svom Izdvojenom i protivnom mišljenju, da su ta dva faktora, zajedno sa drugim elementima koje je dokazalo Tužilaštvo, indikacija kontrole.“

Vojska Republike Srpske i Vojska Jugoslavije, kako zaključuje Žalbeno vijeće, nisu nakon maja 1992. autentično bile dvije odvojene vojske i to potkrepljuju sljedećim činjenicama:

  1. Reorganizacija JNA i promjena imena nisu bile indikacija promjene vojnih ciljeva i strategija. Komandna struktura JNA i preimenovanje dijela JNA u VRS, sprovedeno kako bi se stvorio privid povinovanja međunarodnim zahtjevima, u stvari je imalo za cilj da obezbijedi da znatne oružane snage etničkih Srba ostanu u Bosni i Hercegovini. (U svjetlu zahtjeva Vijeća sigurnosti od 15. maja 1992. da se smjesta obustavi svako uplitanje jedinica JNA izvan Bosne i Hercegovine, Pretresno vijeće opisalo je dilemu pred kojom se našla JNA zbog sve većeg međunarodnog nadzora od 1991. nadalje, kao problem kako “pretvoriti JNA u armiju onog što je preostalo od Jugoslavije, odnosno armiju Srbije i Crne Gore, a ipak zadržati u srpskim rukama kontrolu nad značajnim dijelovima Bosne i Hercegovine i istovremeno se pretvarati da su ispoštovani međunarodni zahtjevi za odlazak JNA iz Bosne i Hercegovine. (…) Pronađeno je rješenje, bar što se Srbije tiče, u prekomandovanju u Bosnu i Hercegovinu svih bosanskih Srba, vojnika koji su služili u jedinicama JNA na drugim mjestima, te povlačenju svih ne-Bosanaca iz Bosne i Hercegovine. To je naizgled trebalo zadovoljiti međunarodne zahtjeve dok bi u Bosni i Hercegovini istovremeno ostale velike srpske oružane snage.” Osim toga, generalni sekretar UN-a, komentirajući prividno povlačenje JNA iz Bosne i Hercegovine, u svom je izvještaju od 3. decembra 1992. zaključio da “premda se JNA potpuno povukla iz Bosne i Hercegovine, ostali su bivši pripadnici JNA, porijeklom bosanski Srbi sa svojom opremom, koji sačinjavaju Vojsku ’Republike Srpske’.”
  2. Povrh znatne finansijske, logističke i druge pomoći i podrške za koju je priznato da je VJ pružala VRS, Pretresno vijeće nije osporilo da je VRS, kao kreacija SRJ/VJ, imala istu strukturu i činove kao VJ, kao ni to da je SRJ/VJ rukovodila i nadgledala aktivnosti i operacije VRS. Posljedica toga bila je da je VRS odražavala strategije i taktike koje je stvorila SRJ/JNA/VJ. (“VRS je zapravo bila proizvod raspada stare JNA i povlačenja njenih nebosanskih dijelova u Srbiju. Međutim, većina komandanata jedinica bivše JNA, ako ne i svi, skoro svi Srbi, koji su se 18. maja 1992. sa svojim jedinicama našli na dužnosti u Bosni i Hercegovini, ostali su na dužnosti kao komandanti svojih jedinica tokom 1992. i 1993.”)
  3. Nakon 19. maja 1992. elementi SRJ/VJ i dalje su neposredno intervenisali u sukobu u Bosni i Hercegovini, boreći se rame uz rame sa VRS i pružajući im kritičnu borbenu podrš
  4. Vojne operacije JNA pod komandom Beograda koje su započele prije 19. maja 1992. nisu odmah prekinute. Sa čisto praktičnog gledišta, izuzetno je nevjerovatno da bi ih uopšte bilo moguće prekinuti preko noć.

Kontrola SRJ/VJ

Žalbeno vijeće je zaključilo i da stvaranje VRS od strane SRJ/VJ nije ukazivalo na namjeru Beograda da se odrekne kontrole SRJ/VJ nad vojskom bosanskih Srba. Naprotiv, VRS je formirana kako bi se nastavili postizati sopstveni politički i vojni ciljevi SRJ, a iz dokaza je očito da su ti ciljevi ostvarivani vojnim i političkim operacijama koje je kontrolisao Beograd i JNA/VJ. Nema dokaza da su se 19. maja 1992. ti ciljevi promijenili.

U presudi se navodi i dio iz knjige bivšeg jugoslovenskog saveznog sekretara za odbranu generala Veljka Kadijevića, “Moje viđenje raspada: vojska bez države“: “Jedinice i štabovi bivše JNA činili su kičmu vojske Srpske Republike (Republika Srpska), sa svim oružjem i opremom (…) Prvo je JNA, a zatim armija Republike Srpske koju je JNA postavila na noge, pomogla da se oslobode srpske teritorije, zaštiti srpski narod i stvore povoljni vojni preduslovi za ostvarivanje interesa i prava srpskog naroda u Bosni i Hercegovini …”).

Uzeti zajedno, smatra Žalbeno vijeće, ovi faktori sugerišu da se “odnos između VJ i VRS ne može okarakterisati kao puki odnos koordinacije političkih i vojnih aktivnosti. Čak i ako su kao reakcija na međunarodni nadzor upražnjavani i usvojeni manje eksplicitni oblici komandovanja vojnim operacijama, veza između VJ i VRS očito je obuhvatala mnogo više nego puku koordinaciju ili saradnju između saveznika. U stvari, preimenovana vojska bosanskih Srba i dalje je sačinjavala jednu vojsku pod komandom Generalštaba VJ u Beogradu.“

U nastavku presude Žalbeno vijeće navodi:

Ex post facto potvrdu činjenice da je kroz više godina (u svakom slučaju između 1992. i 1995.) SRJ vršila opću kontrolu nad Republikom Srpskom u političkom i vojnom domenu moguće je naći u procesu pregovora i zaključenja Dejtonsko-pariškog sporazuma 1995. godine. Naravno, sklapanje Dejtonsko-pariškog sporazuma 1995. ne može predstavljati neposredan dokaz o prirodi veze koja je postojala između vojske bosanskih Srba i vojske SRJ nakon maja 1992. i stoga nipošto nema odlučujuću važnost za pitanje kontrole u tom periodu. Ipak, Dejtonsko-pariški sporazum može se posmatrati kao vrhunac dugog procesa. Taj proces je iziskivao dijalog sa svim političkim i vojnim snagama koje su vršile stvarnu vlast na terenu (bilo de facto bilo de iure) kao i stalnu spremnost da se reagira na promjenjivu vojnu i političku situaciju tih snaga.

Politički proces koji je kulminirao Dejtonom počeo je ubrzo nakon izbijanja neprijateljstava i trajao je tokom ključnog perioda. U onoj mjeri u kojoj je obim tog procesa odraz stvarne strukture moći koja je postojala u Bosni i Hercegovini tokom čitavog sukoba, Dejtonsko-pariški sporazum omogućava naročit uvid u političku, stratešku i vojnu stvarnost koja je vladala u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine.

Milošević je vodio delegaciju SRJ i RS-a

Činjenica da je od 4. augusta 1994. godine SRJ, čini se, prekinula podršku Republici Srpskoj jer jugoslovensko vođstvo nije imalo povjerenja u vlasti RS nije beznačajna. U stvari, taj “raskid veza” upravo naglašava visoki stepen opće kontrole SRJ nad Republikom Srpskom jer je ubrzo nakon povlačenja podrške SRJ, Republika Srpska uvidjela da nema mnogo izbora sem da se povinuje vlasti SRJ.

Vrhunac tog procesa bio je pristanak Republike Srpske da je na Dejtonskoj konferenciji zastupa SRJ. Čini se da je to sprovedeno uprkos snažnom otporu u Republici Srpskoj prema mirovnim sporazumima koje je predlagala međunarodna zajednica, kao što se vidi iz činjenice da je mirovni sporazum međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu odbačen golemom većinom na referendumu koji je organizovan na teritoriji bosanskih Srba 27. i 28. augusta 1994. godine.

Stoga Dejtonsko-pariški sporazum može indirektno osvijetliti stvarno stanje strukture komandovanja i rukovođenja vojskom bosanskih Srba koja je postojala u vrijeme kad je naizgled prekinuta veza između VRS i VJ, a može pomoći i u ocjeni da li je i nakon toga SRJ nastavila da kontroliše vojsku bosanskih Srba.

Sporazumom sklopljenim 29. augusta 1995. između SRJ i Republike Srpske, a koji je pomenut u preambuli Dejtonsko-pariškog sporazuma, predviđeno je da će u Dejtonu pregovarati jedinstvena delegacija. Ta bi se delegacija sastojala od šest osoba, tri iz SRJ i tri iz Republike Srpske, a Sporazumom je predviđeno da će delegaciju Republike Srpske “voditi predsjednik Republike Srbije Slobodan Milošević” (član 2). Prema tom sporazumu, vođstvo Republike Srpske pristalo je da će “usvojiti obavezujuće odluke delegacije u pogledu mirovnog plana koje su donijete na plenarnoj sjednici običnom većinom. U slučaju prepolovljenih glasova, odlučujući će biti glas predsjednika Slobodana Miloševića.” (član 3). Da je Milošević vodio zajedničku delegaciju po Žalbenom vijeću je potvrdio i sam Milošević u svom pismu od 21. novembra 1995. predsjedniku Izetbegoviću u vezi s aneksom 9 uz Dejtonsko-pariški sporazum.

Kasnije, kad je trebalo potpisati razne sporazume sklopljene u Daytonu, ponovo se ispostavilo da je SRJ bila ta koja je umnogome djelovala kao međunarodni subjekt koji vrši vlast nad Republikom Srpskom. Opći okvirni sporazum, kojim su Bosna i Hercegovina, Hrvatska i SRJ pristupile različitim sporazumima u aneksu i obavezale se da će poštivati i aktivno podržati ispunjenje obaveza koje iz njih proizilaze, potpisao je predsjednik Milošević (u ime Hrvatske Tuđman). Taj potpis imao je efekat garancije da će Republika Srpska poštivati te obaveze.

Međunarodni oružani sukob

Nadalje, pismom od 21. novembra 1995. upućenim raznim državama (Sjedinjenim Državama, Rusiji, Njemačkoj, Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu), SRJ se obavezala da će “preduzeti sve potrebne korake, u skladu sa suverenitetom, teritorijalnim integritetom i političkom nezavisnošću Bosne i Hercegovine, da obezbijedi da Republika Srpska u potpunosti poštuje i povinuje se odredbama” Sporazuma o vojnim aspektima mirovnog dogovora (Aneks 1 uz Dejtonsko-pariški sporazum). Pismo kojim se Republika Srpska obavezala da će poštivati gorepomenuti sporazum potpisao je 21. novembra 1995. ministar inostranih poslova SRJ, Milutinović, za Republiku Srpsku slijedom zahtjeva koji su tri člana “delegacije Republike Srpske” 20. novembra 1995. uputili Miloševiću.

Sve ovo, po zaključku Žalbenog vijeća, ide u prilog tvrdnji da je u stvarnosti SRJ vršila opću političku i vojnu kontrolu nad Republikom Srpskom, barem između 1992. i 1995. Zaista, činjenica da je zadnju riječ u vezi sa preuzimanjem međunarodnih obaveza od strane Republike Srpske imala SRJ, i da se sem toga, na kraju sukoba obavezala da će obezbijediti poštivanje tih međunarodnih obaveza od strane Republike Srpske, potvrđuje (1) da je tokom oružanog sukoba SRJ vršila kontrolu nad tim entitetom i (2) da se ta kontrola nastavila do kraja sukoba.

Žalbeno vijeće stoga zaključuje da u predmetnom periodu (1992.) za oružane snage Republike Srpske treba smatrati da su djelovale pod opštom kontrolom i u ime SRJ. Stoga se čak i nakon 19. maja 1992. oružani sukob u Bosni i Hercegovini između bosanskih Srba i centralnih vlasti Bosne i Hercegovine mora klasifikovati kao međunarodni oružani sukob.

Kao što je poznato Mirovnim sporazumom u Daytonu su okončani sukobi u Bosni i Hercegovini, a ovi zaključci Žalbenog vijeća u presudi Dušku Tadiću (osuđen na 20 godina zatvora) imaju poseban značaj u kontekstu mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovinu, jer ne samo da se Republika Srpska obavezala na poštivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, nego se Srbija, potpisom svoga predsjednika, obavezala da garantira poštivanje ovog sporazuma u Republici Srpskoj s obzirom na opću političku i vojnu kontrolu koju je sve vrijeme sukoba ima nad Republikom Srpskom.

Ove činjenice ukazuju da bi u slučaju da Milorad Dodik zaista krene u secesiju i odvajanje Republike Srpske od Bosne i Hercegovine to bilo, ne samo kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i da bi odgovornost za to snosio Aleksandar Vučić, odnosno Srbija. I zbog toga ne treba čuditi što Vučić ponavlja da Srbija podržava teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine i Dejtonski mirovni sporazum, jer je Srbija, zbog svoje odgovornosti u sukobima u BiH i potpisom na Sporazumu, obavezna da obuzdava Milorada Dodika, i bilo koga drugog ko bi u ime Republike Srpske želio dijeliti BiH što dugoročno ima veliki značaj za sigurnost Bosne i Hercegovine.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU.

 

 

Slobodna 37

ALARMANTNE PORUKE STOLTENBERGA U SARAJEVU: Nakon crvenog kartona iz EU, blokada i članstva BiH u NATO!

Da, NATO je svjestan secesionističke politike Milorada Dodika, da NATO je svjestan bliskih veza Republike Srpske i Ruske Federacije i njihovog protivljenja članstvu u Alijansi… Ali, oni po tom pitanju neće uraditi ništa jer o tome treba da se dogovore političari u BiH. Nažalost, ovo je još jedna velika pobjeda Milorada Dodika.

Stravične slike stradanja civila i razaranja Gaze, uz izvještaje o žestokim sukobima izraelskih snaga s Hamasom i razlozima koji su doveli do toga a koji su svijet ponovo podijelili, s jedne strane su istisnule rusku invaziju na Ukrajinu s naslovnih strana medija i promijenile red prioriteta u zapadnim centrima moći, dok su s druge strane pojačale, do tada sporadične poruke o neophodnosti okončanja rata u Ukrajini i po cijenu teritorijalnih ustupaka Kremlju i to ne samo Krima. Zelenski je brzo reagirao među prvima najavljujući posjetu Izraelu kako bi im pružio podršku, očito računajući da će time zadržati podršku i interes Zapada na Ukrajini, no iz Izraela mu je tada poručeno – hvala, ali ne.

Piše: Dženana Karup Druško za Slobodnu Bosnu

Nema sumnje da su dodatni razlog za zabrinutost Kijeva predstavljale izjave bivšeg generalnog sekretara Alijanse Andersa Fogh Rasmussena i Stiana Jensena šefa kabineta generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga o ustupanju dijela ukrajinskih teritorija Rusiji.

Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Gaza…

Podsjetimo, Rasmussen je izjavio da bi NATO trebao ponuditi Ukrajini članstvo bez vraćanja Krima, Donbasa i drugih teritorija, iako ih je Ruska Federacija nezakonito anektirala, jer bi, po njemu, to bilo rješenje koje bi odvratilo Putina od daljih pokušaja zauzimanja ukrajinske teritorije, a članstvo u Alijansi kroz kolektivnu odbranu – ako je napadnuta jedna članica brane se sve zajedno, Ukrajini bi, tačnije onom što preostane nakon ispunjavanja Putinovih želja, garantiralo sigurnost.

Jensen je u augustu sugerirao nešto slično: ​da Ukrajina odustane od dijela svoje teritorije – u zamjenu za članstvo u NATO-u. Iako se nakon brojnih reakcija Jensen morao pravdati i povući svoju izjavu, činjenica je da se od ljetos, a onda pogotovo nakon novog zaoštravanja situacije na Bliskom istoku, značajno povećao broj natpisa u zapadnim medijima koji ukazuju na nemogućnost Ukrajine da se odbrani, na propalu ofanzivu kojom i pored pomoći Zapada nisu uspjeli vratiti teritorije, sve veću ekonomsku krizu na Zapadu koju uzrokuje rat u Ukrajini, da Zelenski mora sjesti za sto s Putinom i dogovoriti okončanje sukoba…

Kao što je Alija Izetbegović morao sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom pregovarati o miru po visokoj cijeni koja je od početka sukoba u BiH podrazumijevala etničku podjelu zemlje bez obzira koliko to bilo silom nametnuto multietničkom društvu kakvo je do sukoba bilo u Bosni i Hercegovini. Nažalost, pokazalo se da je takve političke ciljeve moguće postići teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava uz sve najteže zločine koje međunarodno pravo poznaje uključujući genocid.

No, to je, valjda, ta “nova“ politika proizašla iz globalnog neoliberalizma po kojoj ili si snažan pa se odbraniš, ili se povinuješ sili jačeg koji agresijom uzima teritorije na koje misli da ima pravo, čak i uz stravične ratne zločine. Politika koja ruši “sveto“ pravilo o suverenitetu država, ali i politika koja surovo podsjeća na ono što je prije 80 godina bilo poznato kao Lebensraum (primjenjivan u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj, odnosno Holokaustu).

Ruski ciljevi u Evropi

Očito svjestan velikih promjena, koje su možda i najvidljivije u američkoj politici kroz uskraćivanje dalje pomoći Ukrajini iz budžeta SAD-a ali i poruke koje su se čule u Kongresu (koje imaju posebnu težinu zbog predstojećih izbora), Zelenski je, čini se, posegnuo za posljednjim adutom kojim je pokušao vratiti pažnju Zapada na ruske ciljeve u Evropi upozoravajući: “Obratite pažnju na Balkan. Rusija ima dugoročni plan: Bliski istok, a sljedeća distrakcija bit će Balkan. Ako partneri sada ništa ne poduzmu, opet će doći do eksplozija.“ Uz Balkan, po tvrdnjama Zelenskog, sljedeća meta je i Moldavija. Ništa novo Zelenski nije rekao, a što brojni analitičari, stručnjaci za međunarodno pravo, geopolitiku i sigurnost nisu proteklih godina ponovili već bezbroj puta.

Međutim, ako je suditi po posjeti generalnog sekretara NATO-a Sarajevu, i Bosna i Hercegovina, uz Ukrajinu i Moldaviju, itekako ima razloga za zabrinutost. Posjeta Stoltenberga Bosni i Hercegovini u vrijeme dok još uvijek traje rat u Ukrajini, a situacija na Bliskom istoku se sve više usložnjava, nesumnjivo ima veliki značaj i šalje jasne poruke uz one koje je i sam sekretar Alijanse izgovorio: NATO čvrsto podržava teritorijalni integritet BiH. Ali, zabrinut je secesionističkom i retorikom podjele kao i vanjskim utjecajima, posebno Rusije, što predstavlja veliku prijetnju stabilnosti BiH i potkopava reforme. Ponovio je da NATO nastavlja svoju podršku poboljšanju odbrambenih kapaciteta BiH i njenom evroatlanskom putu. Ali, da su konačne odluke na bh. političarima jer “svaka zemlja ima pravo izabrati svoje sigurnosne aranžmane bez miješanja sa strane“.

Pojednostavljeno rečeno: da, NATO je svjestan secesionističke politike Milorada Dodika, da, NATO je svjestan bliskih veza Republike Srpske i Ruske Federacije i njihovog protivljenja članstvu u Alijansi… Ali, oni po tom pitanju neće uraditi ništa jer o tome treba da se dogovore političari u BiH. Nažalost, ovo je još jedna velika pobjeda Milorada Dodika, Beograda i Rusije, jer nakon što je zbog izostanka reformi, potkopavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i novih velikih političkih kriza za koje je u svom zadnjem izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a visoki predstavnik optužio Milorada Dodika i SNSD, Bosni i Hercegovini do daljnjeg blokiran put u Evropsku uniju, a nakon Stoltenbergove posjete postalo je jasno da nema ništa ni od članstva BiH u NATO, što je sa stanovišta sigurnosti i stabilnosti zemlje daleko važnije od članstva u EU.

Stoltenbergova poruke su, nažalost, bile više no jasne: mi smo tu i spremni smo na suradnju, ali na vama je da odlučite želite li u NATO ili u savez sa Ruskom Federacijom, jer kako je i sam priznao NATO je itekako upoznat s ruskim uticajem u Bosni i Hercegovini, ali jasno je po tom pitanju ne misle ništa preduzeti jer NATO-u očito ne treba još jedno žarište u kome je Rusija jako prisutna i sve dok je situacija ovakva, odnosno dok ne ugrožava sigurnost EU i NATO-a, oni će se držati po strani. A to znači da Milorad Dodik može nastaviti sa svojom secesionističkom politikom, i da on nimalo slučajno ne govori o “mirnom razlazu“ – sve dok nema sukoba, Zapad se neće miješati u ono što on radi, a pogotovo ne u politiku Aleksandra Vučića koji je trenutno za Zapad faktor sigurnosti na Balkanu.

BiH i NATO

Upravo zbog navedenog, posjeta Stoltenberga bi trebala biti alarm za vlasti u Sarajevu, kao i svim probosanskim snagama, i krajnje upozorenje da ukoliko zaista žele sačuvati državu, uz deklarativna obećanja i populističke poruke o nekom napredovanju i reformama, pod hitno moraju preduzeti konkretne korake, jer budućnost građana i države važnija je od bilo koje fotelje, pa i interesa bilo koje pojedinačne političke partije. Jer iz Stoltenbergovih poruka je sasvim jasno da sva saopćenja o lobiranju pojedinih parlamentaraca po Zapadu i navodni uspješni sastanci ministara “na visokim nivoima“, te “unaprjeđenje“ suradnje sa susjedima, i “uspješne“ reforme, nisu ništa do objavljivanje fotki po Twiteru (X) i Facebooku uz isticanje “važnosti“ pojedinaca, dok država klizi u sve dublje političke krize, a Milorad Dodik i Dragan Čović su ti koji uspješnim sastancima provode svoje politike.

Željka Cvijanović je, kao članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Stoltenbergu prenijela jasnu poruku svog šefa Dodika: Republika Srpska ne želi u NATO. Očito je to isto uradila i Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara: za reforme koje BiH treba provesti kako bi postala članica NATO-a potreban je politički konsenzus unutar BiH i “na postizanju konsenzusa aktivno ćemo raditi“. Stav Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, koji je jasno ponovio opredijeljenost BiH za NATO, postao je tek stavka u omjeru 2:1, a većina, je li, odlučuje.

Osim što je Krišto ponovila stav identičan ruskom ambasadoru (koji je i Dodik do sad bezbroj puta iznio), a koji je na isti način prokomentirao Stoltenbergovu posjetu Sarajevu, naglašavajući da se političari u BiH moraju dogovoriti o NATO-u, Krišto se ponašala kao da je ovo jedan od prvih sastanaka ovakve vrste i da se tek otvara priča o članstvu BiH u NATO-u, potpuno ignorirajući, negirajući i brišući jednim potezom sve ono što je BiH do sada uradila u okviru atlantskih integracija kroz odluke svojih državnih institucija.

Posebno zabrinjava što su ovim potvrđeni napisi medija i kritike pojedinaca po kojima koalicioni sporazum trojke, HDZ-a i SNSD-a ni jednom riječju ne spominje pristupanje NATO-u – SNSD i Dodika to ne zanima, dok Čovića interesira samo promjena Izbornog zakona i u tom kontekstu evropske integracije koje znače i ukidanje OHR-a što opet ide u korist Dodikovih zahtjeva, zbog čega je onda jasnije insistiranje Krišto na evropskim integracijama.

Posmatrano iz ugla tog koalicionog sporazuma razumljiva je, ali nikako i opravdana ćutnja predstavnika vlasti iz Sarajeva jer u BiH je postignut politički konsenzus oko atlantskih integracija puno prije njihovog ulaska u vlast, što potvrđuje i Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine (član 84) po kome su Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, kao i svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, obavezni da provedu aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a. Sve dok se ne promjeni taj zakon je na snazi, dakle obavezujući za sve nadležne institucije pa i za Krišto. Dok se tokom susreta sa Stoltenbergom pozivala na Ustav, njegovu strukturu i nadležnosti, ne pojašnjavajući šta to Ustav propisuje o atlantskim integracija, Krišto je kršila Zakon o odbrani BiH stavljajući iznad njega “stavove“ i “dijalog“, što i laici znaju da je nedopustivo i van svake pameti.

Hrvati pod zaštitom Rusa

No, ako i ostavimo po strani to što je Krišto zloupotrebljavajući poziciju predsjedavajuće Vijeća ministara BiH dezavuirala Stoltenberga – jer činjenica je da i on odlično zna kako su tekle atlantske integracije BiH i da je do ozbiljnog zastoja došlo jačanjem ruskog uticaja i s tim direktno povezane secesionističke politike Milorada Dodika što je tokom boravka u BiH i sam indirektno priznao – i ako govorimo u duhu poruka koje nam šalju (probosanski/bošnjački) predstavnici vlasti, o tome kako prošlost treba ostaviti po strani i baviti se budućnošću, te kako treba zažmiriti na poteze Dragana Čovića i Milorada Dodika zarad viših interesa i pozitivnih promjena koje se dešavaju (samo što ih mi ne vidimo), nameće se pitanje: zašto je HDZ-u BiH u interesu da podržava prorusku politiku u BiH s obzirom da svoje ciljeve realiziraju zahvaljujući podršci Zapada uz jako lobiranje Zagreba. Što za sobom povlači pitanje kako može biti u interesu Hrvatske da joj je na granici ruska gubernija (Republika Srpska).

Možda je Hrvatska sigurna u zaštitu NATO-a i Evropske unije kao njena članica, ali ko i kako garantira sigurnost Hrvata u BiH u slučaju da Dodik realizira odcjepljenje Republike Srpske za šta tvrdi da ima i podršku Hrvata, samo što oni o tome, kako kaže, javno ne govore. Je li ovo potvrda upozorenja Bugajskog o (mirnoj) podjeli BiH između Zagreba i Beograda? Ukoliko je Zapad spreman dati Srbiji zajednicu srpskih općina na Kosovu, Rusiji Krim i Dombas u Ukrajini, zašto ne bi, “mirnim putem“, Miloradu Dodiku dao Republiku Srpsku ma šta on planirao dalje: veliku Srbiju sa Srbijom i Crnom Gorom, ili samo odcjepljenje i stvaranje ruske gubernije u srcu Balkana, odnosno proizvođenje zamrznutog konflikta koji je Putin već davno patentirao u svom susjedstvu.

Planovi Zagreba i Beograda su manje-više jasni, kao i politički ciljevi Dodika i Čovića. Kao uostalom i politika NATO koji radi prvenstveno u interesu svojih članica. No, kakva je politika i koji su ciljevi predstavnika vlasti iz Sarajeva? Koliko god dejtonska rješenja bila loša po (građansku) BiH, ona imaju i rješenja koja omogućavaju institucionalno djelovanje za sve partnere u vlasti, pa tako i one iz Sarajeva koliko god ih Dodik i Čović željeli minimizirati. Koliko i kako će ih oni iskoristiti zavisi od bošnjačkih predstavnika, odnosno od toga kako i koliko će, ili neće, koristiti mehanizme koji su im na raspolaganju, ali i od toga da li im je na prvom mjestu država ili vlast. Jedno ne mora isključivati drugo, čak suprotno, ali onog trenutka kad se interes vlasti (pozicija) postavi iznad interesa države onda politika postaje svrha sebi, odnosno političarima, a ne državi i građanima što dugoročno ne može donijeti ništa dobro ni tim političarima ni građanima.

Na savjesti je svakog političara da odluči kako će vladati, no historija pamti, a za ovu zemlju su mnogi ljudi dali svoje živote i to niko ne bi smio ni zaboraviti ni podcijeniti. Alarmantne poruke iz Evropske unije i NATO-a morale bi potaknuti političare iz Sarajeva na ozbiljne akcije, ako ništa da za početak počnu naplaćivati sve ustupke koje su do sad napravili SNSD-u i HDZ-u. U suprotnom, ako se ovako nastavi, ne moraju ni čekati naredne izbore jer se neće imati za šta kandidirati zbog čega je krajnje vrijeme da shvate da popuštanjem Dodiku i Čoviću ne rade “samo“ protiv građana (i države) nego i protiv sebe. Narušavanje stabilnosti i sigurnosti na Balkanu sigurno nije u interesu ni NATO-a zbog čega njihova vrata ostaju otvorena čime jasno poručuju da žele biti partneri Bosni i Hercegovini. Mudri političari to moraju znaju iskoristiti.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU.

347420218_611789914268452_5830016881463414092_n (1)

Obrazovanje, ekonomija i aktivizam mladih

Bosanski Petrovac, Bosanska Krupa i Bihać od maja ove godine bili su mjesto okupljanja mladih aktivista, srednjoškolaca i studenata u sklopu projekta „Obrazovanjem za održivi razvoj do aktivnog građanstva“ koji je implementiralo Udruženje „LAN“ iz Bihaća.  

Mladi su na interaktivnim radionicama u školama u sklopu ovog projekta raspravljali o ljudskim pravima, održivom razvoju, rodnoj ravnopravnosti, organizovali ulične akcije, i poslali snažne poruke o važnosti obrazovanja, solidarnosti i aktivizma u zajednici.  

Cilj ovog projekta bio je praktično obrazovanje za održivi razvoj, pomoć sugrađanima, svome gradu, planeti Zemlji, a ideja da se okupe mladi iz pomenuta tri grada i posjete međusobrno, veoma pozitivno je utjecala na svijest mladih osoba o tome koliko su jaki kada se udruže.  

„Veoma su zanimljivi susreti učenika iz tri grada i škola. Zajedno dijelimo mišljenja, razgovaramo, pravimo debate što samo pospješuje samu realizaciju radionice, kao i zaključivanje i razvijanje našeg mišljenja. Nastojimo kreirati što bolje rješenje i prvi korak u samoaktivaciji za održivi razvoj i planetu Zemlju kao naš jedini dom“, istakla je na jednoj radionici u sklopu ovog projekta učenica gimnazije Bihać, Dalila Majetić.  

Anđelina Alagić, učenica MSŠ Bosanski Petrovac smatra da se previše govori o zaštiti planete i zagađenjima međutim da je ključ u tome što nedostaje prakse : „Došli smo do zaključka da više trebamo sprovoditi praksu po pitanjima ovih tema, da osvijestimo ljude i da je to jedini način  da spasimo našu planetu, ujedno i jedino mjesto na kojem imamo mogućnost da živimo“.  

Interesantnu priču o ovom projektu, podržanom SMART Balkan grantom Lokalne inicijative, snimila je RTV USK. Pogledajte detaljnije koliko je značio mladima iz Bosanskog Pertrovca, Bosanske Krupe i Bihaća: 

Pogledajte i galeriju fotografija nastavlih u sklopu projekta:

Senka WEB (7)

PAR Monitor izvještaji: Pokrenute reforme u javnoj upravi i promovisani pristupi orijentisani na građane

Važnost praćenja civilnog društva kroz PAR, koji provodi WeBER inicijativa, prepoznala je široku mrežu zainteresovanih za projekat kao značajan element koji upotpunjava napore u uticaju na politike i radu u oblasti dobrog upravljanja. Već su očigledni dokazi koji podžavaju ideju da monitoring civilnog društva potiče povećan angažman odozdo prema gore za poboljšanom administracijom u regiji Zapadnog Balkana.

Na čelu ovog transformativnog poduhvata je Western Balkan PAR Monitor 2021/2022 koji povezuje odgovornost, transparentnost i promjene koje vode građani u okviru WeBER Plus projekta.

Kao inicijativa za sistematski PAR monitoring koju vodi civilno društvo, pomenuti izvještaj služi kao snažan alat za usporedbu administracija u zemljama Zapadnog Balkana, pružajući uvjerljivo poređenje s osnovnim podacima iz prethodnih ciklusa praćenja. Misija izvještaja je: stvoriti jači  pritisak odozdo prema gore za PAR od strane civilnog društva, osiguravajući da zahtjev za reformom opstane čak i uprkos potencijalnom popuštanju uslova Evropske unije.

Najznačajniji rezultati WEBER Plus projekta su detaljna izrada regionalnog i pojedinačnih, nacionalnih izvještaja o monitoringu. Oni su uspostavili temelj za aktivnosti zagovaranja i konsultacije, potaknuvši saradnju između civilnog društva i predstavnika vlada kroz National PAR Working Group sastanke. Cilj projekta nije samo ispitivanje administrativne prakse, već i poticanje snažnih partnerstava između OCD-a i vlada.

Vrhunac puta zagovaranja projekta dogodio se u Briselu 25. maja 2023. Projektni partneri okupili su se na diskusiji koju je organizovao Evropski politički centar (EPC) u Briselu, u cilju predstavljanja i  zastupanja zaključaka PAR Monitora 2021/2022.  Događaj je predstavljao ključni moment, a učesnici/ce, uključujući DG NEAR predstavnike, bili su aktivni u raspravama sa ciljem uticaja na podršku EU-a, oblikovanje uslova, jačanje regionalne saradnje i poticanja promjene politike.

Dijalog o politikama (Brisel, 25. maj 2023)

U nizu sastanaka projektni tim komunicirao je s ključnim osobama, uključujući predstavnike kabineta gospođe Dubravke Šuice, potpredsjednice Evropske komisije, predstavnike Evropskog privrednog i socijalnog odbora i nekoliko zastupnika u Evropskom parlamentu. Interakcije nisu bile puke formalnosti već strateški potezi za jačanje glasova civilnog društva, podizanje svijesti i zagovaranje reformi u skladu sa zahtjevima pristupanja EU.

Uticaj sastanaka zagovaranja odjeknuo je daleko izvan Brisela. Vođa tima je prezentovao dobre prakse identifikovane u sklopu Western Balkan PAR Monitora na sastanku regionalne tematske grupe na temu „Evropske integracije i pristupanje“ u maju 2023. u Tirani, Albanija. Ovaj strateški potez imao je za cilj ubrzanje pristupanja EU naglašavanjem važnosti provođenja preporučenih reformi.

U regionu Zapadnog Balkana, projektni tim je održao okrugle stolove u Srbiji, Severnoj Makedoniji, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Ovi skupovi su poslužili kao prostori za dijalog o politikama gdje su OCD i predstavnici vlasti udružili snage kako bi analizirali nalaze, predložili rješenja i utrli put vidljivijim i efikasnijim reformama na nacionalnom nivou. Nalazi zasnovani na dokazima iz National PAR Monitor izvještaja potaknuli su reforme i promovisali pristupe orijentisane na građane u javnoj upravi. Osim okruglog stola, sastanci zagovaranja na nacionalnom nivou predstavljali su instrumentalne platforme za poticanje saradnje, šireći korisne uvide u svakoj zemlji. U Srbiji je održan niz sastanaka zagovaranja na nacionalnom nivou, koji su strateški uključili ključne institucije kao što su Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, Ministarstvo finansija, Državna revizorska institucija, Sekreterijat za javnu politiku, Služba za upravljanje ljudskim resursima i Povjerenik za informacije od javnog značaja i zaštitu osobnih podataka.

Prepoznajući potrebu da ključne poruke PAR Monitor-a dosegnu široku publiku, tim je kontinuirano sarađivao s medijskim partnerima i novinarima.

U digitalnom prostoru, uticaj Western Balkan PAR Monitor-a 2021/2022 nije se ograničio samo na duge izvještaje i političke dijaloge. Objavljena su dva videa o rezultatima PAR Monitor-a 2021/2022 koji prikazuju suštinu zaključaka, čineći složeni svijet PAR-a široko razumljivim i dostupnim.

Video uratke možete pogledati OVDJE i OVDJE.

Senka WEB (5)

Javna tribina “Uticaji rudarenja litijuma na životnu sredinu i zajednice – projekat Lopare”

Sažetak projekta koji provodi Udruženje Eko Put 

Multinacionalne rudarske korporacije svakako imaju veliki interes da eksploatišu rudno bogatstvo u siromašnim i ekonomsko-zavisnim zemljama kao što je BiH, gdje je inače i visok stepen korupcije, sve to za mizerno nisku rudnu rentu, pri čemu slabo vode ili uopšte ne vode brigu o zaštiti prirode i životne sredine ciljanog područja. Takva je i situcija u opštini Lopare, mala opština sa malim brojem stanovnika sa kojima se može lako manipulisati sa doziranim informacijama. Projekat ‘’Lopare’’ o potencijalnoj budućoj eksploataciji litijuma na lokalitetu opštine Lopare, izašao je u javnost BiH tek nedavno, kada su već završena sva geološka istraživanja. O ovom projektu šira javnost, uključujući i zainteresovanu javnost nije ništa znala, iako su geološka istraživanja započeta još 2018. godine. U ovom procesu nije bilo uključivanja informisanja javnosti kao ni učešća javnosti u procesu donošenja odluka što je van svih pravila, iako je u svojim medijskim oglašavanjima kompanija tvrdila sasvim drugačije.

Iza problema geoloških istraživanja litijuma, nikla ili nekog drugog teškog metala ili već početka rudarenja krije se jedan, mnogo dublji problem koji je doveo do razvoja, ne samo ekološke svesti o zagađenju vode, zemlje, vazduha već i šta to zagađenje znači po svakog od nas pojedinačno. Ovaj problem, koga sada prepoznajemo kao ’’litijum’’, doveo je do pitanja samog opstanka našeg društva ovakvog kakvo ono jeste danas. To su pitanja kojima se moramo svi posvetiti i naći održivo rešenje za sve nas, za našu budućnost i naše potomke. Negativni aspekti rudarenja litijuma moraju doći prije svega do svih okolnih ugroženih zajednica – ne samo Lopara, već  i šire u region. Ovo je hitna intervencija obzirom da se projekat “Lopare” intenzivno planira i promoviše tek od ove godine. Javnost nema informacije, a lokalne zajednice su veoma zabrinute i traže podršku, udruživanje i zajedničko djelovanje.

Projektni ciljevi

Udruženje Eko Put iz Bijeljine uz podršku mreže Eko BiH, putem javne tribine želi informisati javnost o planiranim rudarskim projektima i negativnim uticajima koje savremeno rudarenje vrši na prirodu, zajednice i generalno životnu sredinu u regionu sjeveroistočne BiH. Šta je litijum; Zašto je opasan po prirodu i životnu sredinu način vađenja rude iz unutrašnjosti zemlje; Šta je rudarenje putem frakiranja. Šta je to tzv. ‘’zeleno’’ rudarstvo i šta se krije iza ovog pojma. Cilj Udruženja Eko Put je da ovom intervencijom informiše o svim ovim pitanjima što veći broj građana/ki i dobije povratne informacije o stvarnom stavu javnosti i medija prema problematici geoloških istraživanja i rudarenja.

Korisnici

  • Građani/građanke opštine Lopare kao senzibilna ciljna grupa koja može najviše doprineti očuvanju zdrave životne sredine, ne samo svoje opštine već i šireg regiona SI BiH
  • Udruženja građana, aktivisti/kinje i OCD na lokalnom nivou imaju potrebu za jačanjem svojih kapaciteta i proširivanje znanja o problematici ‘’zelenog’’ rudarenja
  • Političke partije i kandidati za lokalne nosioce zakonodavne i izvršne vlasti imaju potrebu za jačanjem svojih kapaciteta u oblasti zaštite životne sredine i prepoznavanje stanja društvene situacije
  • Urednici/e i novinari/ke medijskih kuća doprinose objektivnom informisanju javnosti, pružajući mogućnost da šira javnost sagleda problem ‘’litijuma’’ sa svih strana.

Glavne aktivnosti

Glavna aktivnost ove intervencije je organizacija javne tribine u Loparama o uticajima rudarenja litijuma na životnu sredinu i ugrožene zajednice ljudi. Da bi se ova intervencija realizovala potrebno je preduzeti sljedeće korake:

  • Formiranje projektnog tima sa aktivistima i volonterima koji će biti direktno uključeni u aktivnosti realizacije javne tribine.
  • Grafička priprema i štampa materijale koji će se koristiti u svrhu informisanja i edukacije: flajer, letak, plakat i baner
  • Odabir govornika javne tribine.
  • Priprema najave događaja i medijske kampanje
  • Organizacija javne tribine.
  • Evaulacija događa

 

1

Održana regionalna diskusija na temu nasilja i prijetnji u online prostoru u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji: Potrebno osvijestiti društvo

Preko 50 učesnika i učesnica, predstvnika/ca organizacija civilnog društva, institucija, medija i građana/ki,  aktivno je doprinijelo diskusiji „Zvanični mehanizmi za regionalnu reakciju na nasilje i prijetnje u online prostoru“ koja je održana online, putem Zoom platforme u petak, 17.11.2023. Cilj diskusije bio je razmjena iskustava iz oblasti reagovanja na ove, učestale pojave u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji.

Razgovaralo se o reakcijama u slučajevima svjedočenja nasilju ili ubistvu putem live streaming-a, a kada se vijesti brzo prenose, o odgovornosti medija u izvještavanju o kriznim situacijama, kao i svemu što možemo poduzeti u pomenutim okolnostima.

Panelisti i panelistkinje bili su eksperti/ce sa dugogodišnjim iskustvom i radom na identifikaciji i rješavanju problema online nasilja i reakcija na online prijetnje – Katarina Joneva, ekspertica za sigurnost na internetu iz Srbije, Ana Minevski, savjetnica za cyber bezbijednost (Computer Incident Response Team) iz Crne Gore, Predrag Puharić, direktor Cyber Security Excellence Centre iz Bosne i Hercegvine, a diskusiju je moderirao Enes Hodžić, novinar/istraživač BIRN BiH.

 

„Ne postoji jedinstveno rješenje koje može ublažiti rizike, već treba primijeniti višestruki pristup, uključujući unapređenje zakonodavstva, politika i regulative, ali uz obavezne napore civilnog društva, podizanje nivoa edukacije i razmjene među organizacijama. Građani/ke bi trebali postati aktivni u radu civilnog društva i organizacija”, istakla je Ana Minevski tokom diskusije.

 

Enes Hodžić, novinar Detektor.ba, u zaključcima je naglasio da veliki broj aktera iz cijele regije Zapadnog Balkana shvata opasnosti u online prostoru i koliko je potreban zajednički mehanizam za brze reakcije: „Detektovali smo veliki broj problema, ali optimizma ne treba manjkati jer su brojni pojedinci i organizacije spremni da se uključe u njihovo rješavanje, odnosno u širi društveni angažman po pitanju ovih problemima. Potrebno je početi od osvještavanja cjelokupnog društva kroz razvoj komunikacijskih mehanizama i razvoj edukativnih programa za medije, organizacije civilnog društva, državne institucije i građane, pa sve do zagovaranja saradnje s velikim tehnološkim kompanijama, pritiska na vlasti za provedbu odgovarajućih zakonskih i strateških rješenja, te u konačnici regionalnu saradnju s jasno podijeljenim ulogama”.

 

Ovom prilikom inicirana su i uspostavljena partnerstva različitih organizacija iz regije, kako bi se zajednički radilo na podizanju svijesti o ovim važnim temama , te pružanju adekv atnih rješenja.

Diskusija je organizovana u sklopu projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan, koji finansira Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške, a u šest zemalja provodi Centar za promociju civilnog društva (CPCD) u saradnji sa partnerskim organizacijama Center for Research and Policy Making (CRPM) iz Sjeverne Makedonije i Institute for Democracy and Mediation (IDM) iz Albanije, sa ciljem jačanja participativne demokratije i euroatlanskih integracija u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Srbiji.

zastava-1

HAYAT I RTV HB: Srušeni jarbol važniji od mrtve glave

Kad se u uređivanje dnevnika uključe predrasude i političke omraženosti, onda jarbol srušen kod Travnika dobije gore kvalifikacije od ubistva povratnika u blizini Dervente.

Piše: Adis Nadarević

EVAKUACIJA IZ POJASA GAZE: Hayat nastavlja angažirano pratiti situaciju u Palestini, a ove sedmice je to bilo naročito izraženo jer je trajao proces evakuacije državljana Bosne i Hercegovine i članova njihovih porodica iz ovog područja. Ovaj proces je Hayat pratio iz dana u dan, uspijevajući da dođe i do izjava osoba koje čekaju evakuaciju, pored uobičajenih aktera kao što su ambasadori i aktivisti. Pohvalno je što se u ovoj situaciji Vijesti u 7 nisu bavile političkom eksploatacijom katastrofalne reakcije našeg Vijeća ministara, iako je riječ o takvoj situaciji i takvoj reakciji u kojoj bi to bilo potpuno razumljivo i vjerovatno i opravdano.

ZAPOŠLJAVANJE STRANACA: U ponedjeljak (13. novembar) smo na Hayatu gledali zanimljiv prilog o problemu nedostatka radne snage i nadomještanju mladih koji odlaze radnicima koje je neophodno uvoziti. Ova pojava će u budućnosti biti sve izraženija i javnost se mora na to privikavati kako se ne bi dešavalo da se, kao u ovom prilogu, poslodavci gotovo pravdaju zbog svog prava da zaposle koga žele i koga mogu priuštiti. Vrijedi istaći i spomen koncepta dualnog obrazovanja koji bi mlade što prije uvodio na tržište rada, uvijek je dobro u prilogu o problemu čuti nešto i o mogućim rješenjima.

VLADA KS: Imenovanje novog/starog premijera i zamjena ministara su bile usputne stvari u načinu na koji je Hayat pratio rekonstrukciju Vlade Kantona Sarajevo. Naime, fokus je u srijedu (15. novembar), na dan izglasavanja, bio stavljen na kritiku političkog kursa koalicije koji čini ovu vladu kroz njen odnos prema dosadašnjim partnerima iz Stranke za BiH. Dan ranije su Vijesti u 7 propitivale borbu protiv korupcije aktuelne vlade, donoseći izjave u kojima se ona direktno optužuje za kriminal i imenovanja osoba sa nevjerodostojnim diplomama. Sama činjenica da biografije novih ministara i proces njihovih imenovanja od Hayata nisu dobili nikakvu pažnju u poređenju sa optužbama za kriminal i korupciju vlade u kojoj će sjediti dovoljno govori o tome koliko će nova-stara vlada biti pod Hayatovom lupom.

Ocjena: 7

 

RADIOTELEVIZIJA HERCEG-BOSNE: Herceg-Bosna i njeni tragovi

  1. – 19. novembar 2023.

GODIŠNJICA OSNIVANJA HZHB-a: Ove sedmice obilježena je trideset druga godišnjica osnivanja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. U uvodu u vijesti o obilježavanju ove godišnjice RTV HB je rekao: „Hrvatska zajednica, koja je kasnije postala Hrvatska republika Herceg-Bosna, bila je upravna jedinica u sklopu Republike Bosne i Hercegovine. Tadašnje političko vodstvo Hrvata u BiH osnovalo je sa ciljem očuvanja i organiziranja hrvatskog naroda u okolnostima agresije na susjednu Hrvatsku i nadiranje planova velikosrpske politike prema Bosni i Hercegovini.“ Ovaj opis se prilično razlikuje od onog kako je to ocijenilo Pretresno vijeće II Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, no dobro.

UBISTVO MARKA MIŠIĆA: U utorak (14. novembar) je preminuo povratnik Marko Mišić koji je prošlog mjeseca brutalno pretučen u blizini Dervente. Dan ranije je u mjestu Pješčara kod Travnika oboren jarbol sa zastavom hrvatskog naroda. O jarbolu je istog dana na licu mjesta snimljen prilog koji je emitiran u dnevniku te večeri. O Marku Mišiću je prilog urađen u studiju, emitiran je tek dan nakon njegove smrti i trajao je tek neznatno kraće od onoga o jarbolu. O ubistvu Marka Mišića govorilo se uz korištenje termina „nemili događaj“, „gubitak života koji nije trebao biti ugašen“ i „nedjelo“. Srušeni jarbol je „napad na sve Hrvate, na povijest i identitet“. Razlika između Marka Mišića i srušenog jarbola je u tome što je pokojni Mišić ubijen tamo gdje politici nije poželjno podizanje tenzija, dok je jarbol srušen tamo gdje to nikad nije naodmet.

200 GODINA ŠKOLE U TOLISI: Ove godine se obilježava dvjestota godišnjica od osnivanja prve pučke škole u BiH koju je u Tolisi kod Orašja utemeljio bosanski franjevac i prosvjetitelj fra Ilija Starčević. Ovaj jubilej je praćen brojnim aktivnostima koje smo mogli gledati u dnevnicima RTV HB-a proteklih mjeseci, a ove sedmice je završnim danima manifestacije „200 godina prve pučke škole u BiH“ posvećena znatna minutaža u četvrtak i petak (16. i 17. novembar). Kvalitetno osmišljeni događaji poput polaganja vremenske kapsule, uz objašnjenje značaja otvaranja ove škole i historijskog konteksta u kojem je osnovana – to je sve što nam školstvo i mediji trebaju dati kad su ovakve i slične prigode u pitanju.

Ocjena: 2

 

KOMPARATIVNA ANALIZA

U vijestima o izraelskim napadima na Pojas Gaze Hayat nastavlja izvještavati empatično i angažirano, tim prije što je sedmicu iza nas obilježila evakuacija bh. državljana i članova njihovih porodica iz kriznog područja. Evakuaciji je RTV HB posvetio pažnju tek u subotu (18. novembar), jednom skromnom crticom od dvadeset sekundi u kojoj se prenosi poziv ministra vanjskih poslova da se ovo pitanje ne politizira. Šta tačno ta politizacija podrazumijeva, nismo čuli.

Očito je da su i novinari RTV HB-a rastrzani između vlastitih etičkih principa i uređivačke politike kad je u pitanju izvještavanje o događanjima na Bliskom istoku. To se može zaključiti iz činjenice da su tokom većine ove sedmice žrtve izraelske ofanzive uglavnom bile ignorisane, dok je u subotu – na godišnjicu pada Vukovara – na površinu izbila empatija, govorilo se o stradavanju civila, a prilog su pratili odgovarajući kadrovi. Jedno od središnjih mjesta patnji herojskog Vukovara jeste agresorsko ubijanje ranjenika i pacijenata u bolnici, i ne bi bilo nimalo ljudski na 18. novembar slijediti narativ vojske koja zauzimanje bolnice predstavlja kao junaštvo.

Kad je domaća politika u pitanju, sedmica nije obilovala nekim značajnim političkim dešavanjima pa se Hayat bavio navodima o korupciji vlasti u Kantonu Sarajevo, dok je RTV HB izvještavao o godišnjici osnivanja HZHB-a i godišnjici pada Vukovara, o čemu je bilo govora ranije. U srijedu (15. novembar) je RTV HB našao prostora za par pozitivnih vijesti o Vladi Federacije BiH u prilozima o otvaranju nove zgrade javnog preduzeća koje upravlja naftnim terminalima Federacije, te o odobrenju izrade strategije demografskog razvoja ovog entiteta. Osim toga, bilo je mjesta i za redovne priloge iz rubrika „izborni zakon“ i „islamski terorizam u BiH“ u nedjelju, odnosno subotu, ali riječ je o prilozima koji manje-više ponavljaju stalne narative i ne idu dublje od redundacijskog sloja informacije koji je sam sebi svrha.

Ono gdje se Hayat i RTV HB slažu jeste pozitivan tretman nove vlade u Hercegovačko-neretvanskom kantonu, što nije nimalo iznenađujuće jer je to jedno od mjesta gdje se poklapaju vektori politika koje ove dvije televizije podržavaju. Tako obje televizije izvještavaju da „nova vlada već daje rezultate“ i kako će štrajk zdravstvenih radnika u ovom kantonu uskoro biti okončan.

Nakon što obje televizije pratimo već duže od pola godine, vidjeli smo dovoljno da se u ocjenjivanju možemo voditi samo prema onom najboljem i najgorem što su nam dosad one pokazale i da ih vrednujemo isključivo u odnosu na njihove vlastite standarde – ne jednu prema drugoj ili u odnosu na neki treći kriterij.

Tako gledajući, Hayat je ove sedmice rutinski i bez posrtanja odradio sve što je bilo potrebno, dnevnici su puno sadržajniji i kvalitetniji nego što su bili u oktobru, neke stare boljke su tu i biće tu do daljnjeg, ali definitivno su iznad svoga prosjeka pa opravdavaju ocjenu sedam.

Za RTV HB je ovo još jedna loša sedmica, gora od prethodne i zbog toga za jednu ocjenu niža. Ovo je sedmica kad se daleko više nego inače vidi direktan politički utjecaj koji opterećuje ovu televiziju i ne dopušta joj da češće prikaže nešto od one lepršavosti kakvu smo gledali ljetos i početkom jeseni. Bilo bi svakako zanimljivo neke njihove urednike i novinare gledati u komercijalnim medijima jer su definitivno znatno bolji od uredničke politike koja im je zadana.

 

Plus sedmice

HAYAT TV

I ove sedmice je Hayat položio ispit suočavanja sa prošlošću više nego korektnim, humanim i prema počiniteljima oštro intoniranim prilogom o godišnjici ubistva dvojice fojničkih fratara, fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića (ponedjeljak, 13. novembar). Ne samo da su obilježili ovu godišnjicu nego su i ubijene fratre opisali kao heroje, što se nameće kao primjer poštovanja prema nevinim žrtvama „drugih“ koje je ubila ruka „naših“, i definitivni plus ove sedmice.

RTV HB

Da ove sedmice dnevnici RTV HB-a ne prođu u potpunosti loše, izdvojit ćemo prilog od subote (18. novembar) koji se ticao povećanog broja razvoda u BiH i nastojanjima da se on smanji bračnim savjetovanjima. Nažalost, ovaj je segment emitiran tek nakon tridesete minute dnevnika i vjerovatno ga je trebalo sačuvati za neki drugi dan koji je siromašniji događajima, tako da dobije pažnju koju zaslužuje.

Minus sedmice

HAYAT TV

Ove sedmice Hayat nije imao naročito velikih propusta što se sadržaja tiče, tako da imamo vremena primijetiti tehnički propust u Vijestima u 7 u četvrtak (16. novembar) kada se u programu u nekoliko navrata čuo snažan kašalj, vjerovatno zbog nekog mikrofona koji je ostao uključen.

RTV HB

Vijesti o sukobu na prostoru Gaze su u utorak (14. novembar) bile ilustrirane propagandnim videom izraelske vojske u kojem se prikazuju tvrdnje o Hamasovom oružju pronađenom u bolnici Al-Shifa. Koristiti titlovani propagandni video usmjeren protiv jedne bolnice – a čiji sadržaj osporavaju i zapadne fact-checking agencije – dok vam u tickeru ide naslov „WHO: Bolnice u Gazi su nalik na groblja“ (a što se u prilogu ne spominje) može predstavljati ili čisto licemjerje ili neku vrstu nečega što bi se opisalo kao medijska shizofrenija, no u svakom slučaju je teško pojmljivo ikome ko funkcioniše po principima elementarne logike.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU