Senka WEB (3)_FEA

INICIJATIVA ZA ŠUMARSTVO I OKOLIŠ: Zajedničkom akcijom do manje šumskih požara

Prema podacima Global Economy, oko četrdeset i tri posto površine Bosne i Hercegovine se nalazi pod šumama, po čemu je naša država šezdeset druga u svijetu, a deseta na europskom kontinentu. Nažalost, zbog tolikih šumskih prostranstava česti su i šumski požari kojima pogoduju klimatske promjene i nedovoljno dobar pristup prevenciji i zaštiti od požara.

Šumski požari često imaju katastrofalne posljedice za prirodu, uključujući uništavanje šuma, biljnih i životinjskih vrsta, a predstavljaju i ozbiljan rizik za sigurnost ljudi i njihove imovine. Zbog toga je podizanje svijesti o ovoj temi ključno za rješavanje problema te istovremeno potiče odgovorno ponašanje pojedinaca, zajednica i društva u cjelini.

Inicijativa za šumarstvo i okoliš – FEA (Forestry and Environmental Action) jedna je od najagilnijih organizacija civilnog društva kada je u pitanju zaštita šuma u jugoistočnoj Europi. Njihovi projekti u fokusu imaju odgovorno gospodarenje šumama i drugim prirodnim resursima kroz kampanje, savjetovanje, edukaciju i izradu strateških dokumenata u ovom polju. Jedna od njihovih glavnih aktivnosti u predstojećem periodu je provedba projekta “Zajednička akcija za smanjenje povećanog rizika od šumskih požara po prirodu i ljude u kontekstu klimatskih promjena u Bosni i Hercegovini” čiju realizaciju podržava SMART Balkans.

Iz Inicijative za šumarstvo i okoliš navode kako projektna intervencija ima za cilj poboljšati upravljanje šumskim požarima u BiH, smanjiti gubitak šumskog pokrova i očuvati bioraznolikost. Sam projekt doprinosi poboljšanju stanja u pogledu uočenih problema te ispunjenju prioriteta i ciljeva u strategijama i dokumentima na različitim administrativnim nivoima, kao i strategijama u području šumarstva.

Amina Trle Trbić, stručnjakinja za zaštitu okoliša u Inicijativi za šumarstvo i okoliš, ističe važnost edukacije o prevenciji, upravljanju požara i izazovima sa kojima se moguće susresti u ovom polju. U projektu računaju na saradnju sa institucijama nadležnim za šumarstvo, stručnom javnošću, drugim organizacijama civilnog društva, a naročito sa građanima.

„U planu je potpisivanje memoranduma o saradnji sa nadležnim institucijama, a poseban naglasak u projektu će biti stavljen na unaprijeđenje komunikacije u oblasti upravljanja šumskim požarima, tako da ćemo uspostaviti komunikacijske kanale, razviti komunikacijsku strategiju, izraditi promotivne materijale i poduzeti do sad najveću i sveobuhvatnu kampanju podizanja svijesti o značaju i opsegu rizika i posljedica povezanih sa šumskim požarima te poticati građanski aktivizam u prevenciji požara,“ navode iz Inicijative.

Kao potpunu novinu koju će iznjedriti projekt kojeg implementira FEA vrijedi izdvojiti izradu prve interaktivne mape podložnosti požarima u Bosni i Hercegovini. Ova će mapa biti dostupna svima i predstavljaće korisnu platformu za pronalaženje informacija o ugroženosti pojedinih područja od šumskih požara. Korist od ove mape neće imati samo građani, nego će ona imati i veliku upotrebnu vrijednost za institucije.

„Informisanost i jaka svijest o problemu šumskih požara ključna je za vlasti jer ih podstiče na bolje planiranje i koordinaciju, kontinuirano jačanje kapaciteta i međusobnu saradnju te pravovremenu reakciju u slučaju izbijanja požara. Stoga, podizanje svijesti na višim instancama olakšava napore u rješavanju ovog problema i jača opću sigurnost,“ objašnjava Trle.

U skladu sa imenom projekta u kojem je naglašena zajednička akcija, inicijativa za šumarstvo i okoliš poziva građane da budu ekološki osviješteni i da se odgovorno ponašaju na otvorenom, da se informišu o uputama za sigurnost od šumskih požara i da prate i prijavljuju sumnjive aktivnosti. „Uz to, pozivamo građane i da iskoriste alate koje ćemo kreirati kroz naš projekt kako bismo svi dali svoj doprinos očuvanju naših šuma,“ poručuju iz Inicijative.

Više informacija o projektu “Zajednička akcija za smanjenje povećanog rizika od šumskih požara po prirodu i ljude u kontekstu klimatskih promjena u Bosni i Hercegovini” i  tematici šumskih požara možete pronaći na zvaničnim nalozima projekta nazvanim „Za šume bez vatre“ na platformama Facebook i LinkedIn, kao i na SMART Balkan.

Senka WEB (1)

VIJEĆKO: Upoznavanje sa Zakonom o mladima FBiH putem društvene igre

Trodnevni događaj “Zarolajmo Zakon!” okupio je preko 50 mladih iz različitih dijelova FBiH u periodu od 27. – 29. oktobra u Konjicu. U organizaciji Vijeća mladih Federacije BiH u sklopu projekta “Mladi na potezu” predstavljena je predfinalna verzija interaktivne društvene igre “Vijećko” čiji je cij informisanje prevashodno mladih, ali i šire, sa njihovim pravima i obavezama predviđenim Zakonom o mladima u FBiH i omladinskom organizovanju. U dinamičnoj atmosferi odigrana je igrica, a prisutni su dali komentare kako bi se igra finalizirala i postala jedna od najznačajnijih metoda Vijeća u procesu informisanja.

“Željeli smo Zakon o mladima FBiH približiti u prvom redu mladima od 15 do 30 godina kroz igru i  interesantano, zato što smo tokom našeg rada primjetili da zakoni ne interesuju mladu populaciju na način da ih isčitavaju. Odlučili smo da ćemo prilagoditi pristup i prenošenje važnih informacija o Zakonu. Cilj ove igre je osnovati Vijeće mladih Federacije BiH. Radi se o strateškoj igri koja ima mnogo uputstava i pravila koja mlade ljude saočavaju sa omladinskim organizovanjem i približavaju određene probleme sa kojima se najčešće mogu susresti na terenu poput potrebe izrade Strategije za mlade, pronalaska prostora i sl. Takođe, igra omogućava učenje mnogih važnih pojmova”, istakla je Berina Bulatović, projektna asistentica Vijeća mladih FBiH.

Reakcije mladih nakon odigrane igre bile su pozitivne.

Jasmin Ahmetspahić iz Sarajeva smatra da je igra dobro organizovana i dodaje „Ovo je jako koristan alat za nas kako bismo se što više edukovali o svojim pravima koja se prema mom mišljenju, a i činjenicama, dovoljno ne uvažavaju. Trebamo im postvetiti više pažnje, kako bi se počela i poštovati. Igra je zbog toga jako dobra polazna tačka, jer je obrazovanje i svijest mladih o važnosti zakona koji ih se tiče prvi korak za progresivniju borbu”.

„Tokom ova tri dana provedena u Konjicu, upoznali smo dosta različitih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine, sa kojima je bilo lijepo razmijeniti mišljenja. Igra nam se jako dopala, moja grupa bila je složna. Naučili smo mnogo novih pojmova uz one koje smo od prije znali, i obradovao nas je ovaj pristup“, rekla je Ilma Hodžić iz Novog Travnika.

Igricu je zaigrala i podržala i Iskra Tafro, PR menadžerica CPCD-a, koji je opredijeljen za jačanje krovnih tijela mladih i zajedničko kreiranje boljeg i pravednijeg društva u čijem razvoju mladi imaju ključnu ulogu. CPCD snažno podržava aktivnosti i rad Vijeća mladih FBiH kroz njihove druge projekte u okviru SMART Balkan CORE grant podrške.

Unatoč zabranama, u Mostaru skup potpore palestinskom narodu

HAYAT I RTV HB: Kako pokriti proteste u Mostaru?

Hayatu je izvještavanje o napadima na Gazu skoro progutalo domaću produkciji vijesti, dok je RTV HB propustila zabilježiti godišnjicu stradanja u Stupnom Dolu.

Piše: Adis Nadarević

HAYAT TV: Muke s lokalnim vlastima

  1. – 29. oktobar 2023.

JEDNOKRATNA POMOĆ: Počelo je prijavljivanje za jednokratnu pomoć Europske unije za energetski siromašno stanovništvo u BiH. S obzirom na to da su se među građanima pojavile oprečne informacije oko visine iznosa ove pomoći, da je u javnosti zavladala konfuzija i oko toga ko sve ima pravo na nju, te da su aplikanti opterećeni dokumentima koje je potrebno prikupiti i gužvama na šalterima, sasvim je logično da je Hayat dočekao ovu loptu na volej, te u srijedu i petak (25. i 27. oktobar) kritikovao način na koji je Vlada Federacije BiH pristupila podjeli ove pomoći.

GRADSKO VIJEĆE MOSTARA: U utorak (24. oktobar) Hayat je izvještavao o sjednici Gradskog vijeća Grada Mostara koja je prekinuta jer nije usvojen njen dnevni red. Iako je ovo možda tema za komparativnu analizu, trominutni prilog o sjednici vrijedi izdvojiti kao primjer medijskog rašomona u kojem se zna da je razlog neusvajanja dnevnog reda bilo to što su se na njemu trebale usvojiti izmjene statuta, da oko tih izmjena ne postoji slaganje, da je vijećnicima stiglo pismo Ambasade SAD-a vezano za te izmjene, te da gradonačelnik drži moralne lekcije umjesto da ponudi odgovore… Možda bi cijelu stvar bilo lakše shvatiti da je gledateljima rečeno šta konkretno podrazumijevaju izmjene ovog dokumenta i u čemu je problem sa tim.

KANTONALNE VLADE: Promjenu većine u skupštini i izbor nove vlade u Zeničko-dobojskom kantonu, zatim zastoj u formiranju Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona i ostavku premijera u Kantonu Sarajevo pratio je sa izraženim zanimanjem. Naročito je zanimljiva bila saga o rekonstrukciji ove posljednje, gdje je Hayat u srijedu (25. oktobar) imao zanimljivu analizu po pitanju zakonske osnove za smjenu cijele vlade ukoliko premijer da ostavku.

Ocjena: 5

 

RADIOTELEVIZIJA HERCEG-BOSNE: Stupni Do

  1. – 29. oktobar 2023.

HRIPAVAC: U Mostaru je nedavno zabilježena smrt bebe od velikog kašlja ili hripavca. Tragično je da u 21. stoljeću djeca umiru zbog bolesti koje su se smatrale iskorijenjenima, i RTV HB je u četvrtak (26. oktobar) reagirao odličnim prilogom o ovom problemu u kojem su ispitali uzroke i posljedice smanjenog stepena vakcinacije koje je dovelo do opadanja kolektivnog imuniteta populacije. Ovaj prilog od tri i po minute je vrijedan gledanja i možda mu je trebalo dati viši nivo prioriteta od jedanaeste minute dnevnika – neproduktivnih sastanaka koalicija, sa kojima je dnevnik otvoren, nikad neće nestati.

STUPNI DO: U ponedjeljak (23. oktobra) obilježena je 30. godišnjica masakra koji su pripadnici HVO-a počinili u mjestu Stupni Do kod Vareša. Budući da RTV HB redovno podsjeća na sve važne godišnjice iz rata devedesetih, ne možemo ne primijetiti kako su u ovom slučaju to propustili. Suočavanje sa prošlošću je jako važno, i, ako već u analizama poredimo Hayat i RTV HB, može se reći kako bi se RTV HB mogao ugledati na tretman kakav je Hayat imao prema žrtvama Armije RBiH u Grabovici, čemu su posvetili opširan prilog, nisu štedjeli na riječima snažne osude i prenijeli su doslovno iste izjave kao i RTV HB. U svakom slučaju, čak i poluminutna crtica u dnevniku posvećena Stupnom Dolu bi bila korak u dobrom pravcu, te prilog kredibilitetu i moralnom kapitalu ove televizije.

KONTROLE GRANICA: Iz nekog razloga, RTV HB se već treću sedmicu u nizu u opširnim prilozima bavi pitanjem kontrole granica i migracija. To ne bi bilo ni zbog čega posebno zanimljivo, ali riječ je o prilozima u kojima se ne govori ništa novo i doslovno imaju gotovo identičan sadržaj koji se vrti oko četiri elementa: zabrinutost EU-a zbog mogućeg novog talasa migracija – nedostatak ljudstva u našoj graničnoj policiji – zadovoljavajuća sigurnosna situacija u državi unatoč svemu – spremnost na saradnju sa Frontexom. Možda je RTV HB u subotu (28. oktobar) bespotrebno potrošio pet uvodnih minuta na ovu temu, ali svi bismo vjerovatno bili sretni da iz sedmice u sedmicu gledamo takve priloge nego da jednom vidimo jedan o narušenoj sigurnosnoj situaciji.

Ocjena: 5

 

KOMPARATIVNA ANALIZA

Sukob na Bliskom istoku i izraelsko raketiranje pojasa Gaze obilježili su i ovu sedmicu u svijetu, a i u našoj analizi u kojoj se može primijetiti kako je Hayatu ova tema ponovo bila toliko u centru pažnje da je potisnula sve ostalo, dok je interes RTV HB-a za nju prilično opao. Osim toga, Hayat sukobu u Gazi pristupa sa izraženom emocionalnom dimenzijom, dok se za RTV HB izvještavanje o ovoj temi svodi na kompiliranje vijesti iz stranih medija na emocija lišen način.

Hayat naglašava patnje palestinskog naroda, konstatira ravnodušnost svjetskih sila, ukazuje na dehumanizaciju Palestinaca, prenosi vijesti o skupovima podrške Palestini u BiH i u svijetu, ističe da u svijetu raste svijest o zločinima koji se čine u Gazi, te upozorava na humanitarnu katastrofu koja se tamo dešava. Iako treba odati priznanje za humanu dimenziju ovog izvještavanja, treba i primijetiti kako su i ove sedmice vijesti sa Bliskog istoka u potpunosti uzele prostor onim domaćima.

Ako pogledamo udio vijesti koje se tiču Palestine u efektivnoj minutaži Hayatovih dnevnika, vidimo da je on u ponedjeljak i petak iznosio oko 46%, u nedjelju 61%, dok su u subotu čak 71% sekundi u Vijestima u 7 zauzimali prilozi koji se direktno ili indirektno tiču ove teme. Možda će dobar dio gledateljstva zbog toga imati simpatije prema Hayatu kao domaćem mediju koji vjerovatno najposvećenije prati razvoj događaja u Gazi, ali u tome se ipak ne može parirati medijima kao što je Al Jazeera Balkans, koja ima informativne emisije od 60 minuta i resurse raspoložive na globalnom nivou. Hayatovi dnevnici, koji u prosjeku traju dvadesetak minuta, ipak moraju zadovoljiti potrebu javnosti za domaćim vijestima.

Da dobronamjerno tu ipak ostavimo Hayatu kredit, možemo vijesti o skupovima podrške tretirati kao domaće. Ovdje se RTV HB-u može uputiti kritika jer su skupu podrške Palestini u Mostaru posvetili tek poluminutnu crticu iako su mogli izvijestiti sa samog događaja i prenijeti poruke tako da ne bude prostora za pogrešne interpretacije.

Kad su u pitanju domaća politička zbivanja, Hayat i dalje kritikuje vlasti dok RTV HB traži svaku priliku da ih prikaže u dobrom svjetlu, što svake sedmice donosi nove zabavne situacije u kreativnom izvještavanju koje već postaju simpatične. Tako je udarna vijest u dnevniku ove televizije od petka (27. oktobar) bio izvještaj sa sjednice Zastupničkog doma Parlamenta FBiH na kojoj su usvojene strategije zapošljavanja i upravljanja zaštitom okoliša, te zakon o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava. Riječ je o okvirnim dokumentima i zakonu koji ni po čemu nije krucijalan, ali detaljnom izvještavanju o ovome je RTV HB posvetio čak nešto više od tri i po minute.

Jednako tako, nakon neuspjelog sastanka predstavnika koalicije na državnom nivou (četvrtak, 26. oktobar) RTV HB je prenio optimističnu izjavu Elmedina Konakovića kako će novi sastanak vjerovatno biti upriličen jako brzo, iako je Milorad Dodik izjavio kako idućeg sastanka možda neće ni biti.

Općenito, RTV HB je imao solidnu sedmicu sa rutinski urađenim dnevnicima u kojima nije bilo teških prekršaja kakvi su im se znali dešavati, ali niti nekih zvjezdanih momenata. Svako objektivan će reći kako su prošle sedmice bili daleko bolji i da je prosječna ocjena sasvim opravdana, pogotovo ako uzmemo u obzir određene propuste koji su navedeni u analizi.

Za Hayatove dnevnike niko ne može reći da su loši, ali stoji da su znali praviti daleko bolje i da se prostor za poboljšanje vidi u svakom smislu. Humana dimenzija izvještavanja o Bliskom istoku popravlja dojam ispodprosječnih dnevnika u cjelini i dovodi ocjenu u zonu prosjeka.

 

Plus sedmice

HAYAT TV

Za razliku od prošle sedmice kada smo istakli kako je Hayat sa svojim dnevnicima u priličnoj kolotečini, ove sedmice se vidi kako je uloženo više truda i rada u produkciju sadržaja. Kao potvrdu za ovo vrijedi istaknuti dnevnik od četvrtka u kojem je u dvadeset tri minute trajanja obrađeno čak četrnaest tema. Ako to uporedimo sa dnevnikom od prethodnog ponedjeljka koji je imao tek pet tema, među kojima blok o Bliskom istoku i javljanje reportera pred utakmicu nogometne reprezentacije, jasno je kolika je razlika u sadržaju i dinamici u pitanju i zašto je ovaj dnevnik u cjelini plus sedmice za Hayat.

RTV HB

Početkom sedmice se prilično bespotrebno digla prašina oko zakazivanja i otkazivanja obilježavanja godišnjice Kristalne noći koje se u novembru trebalo održati u Sarajevu uz pokroviteljstvo Ambasade Republike Hrvatske. Ova prašina se slegla i reakcijom sarajevske gradonačelnice te RTV HB-u neomiljenog člana Predsjedništva BiH, koji nisu propustili priliku za lake političke poene. Znajući kako je RTV HB do sada pristupao ovakvim temama, odluka da propuste učestvovati i u spomenutoj larmi i potom možda nužno (ne)izvještavati o njenom stišavanju je vjerovatno najmudrija koju su u ovoj medijskoj kući mogli donijeti.

 

Minus sedmice

HAYAT TV

Vijestima u 7 hronično fali vijesti. Koncentriranost na Sarajevo i nepostojanje dopisničke mreže su ono što dnevnicima Hayata uzima na sadržajnosti i relevantnosti. Hayat je ozbiljan i ambiciozan medij, ali teško je dobiti odgovor na pitanje zašto bi iko u Bihaću, Tuzli ili Zenici gledao njihov dnevnik kraj centralnih informativnih emisija svojih kantonalnih televizija čiji se termin emitiranja poklapa sa Hayatovim. Ovaj bi se problem vjerovatno mogao riješiti iskorakom u video-novinarstvo, tim prije što za edukaciju novinara i inovativne pristupe izvještavanju sredstva nije teško pronaći u brojnim donatorskim programima te vrste koji se trenutno provode u BiH.

RTV HB

Nakon izvrsne i produktivne prošle sedmice, RTV HB je vjerovatno malo stigao umor pa su ove sedmice dnevnici bili kraći i sa manje sadržaja, ali potpuno solidni i sadržajni. Kao minus se mora pribilježiti propust da se posveti barem minimum pažnje godišnjici zločina u Stupnom Dolu, ako ne zbog potrebe za suočavanjem sa prošlošću ili čistog novinarskog profesionalizma, onda barem zbog moralnog kapitala koji je nužan ukoliko od drugih zahtijevate poštovanje i pravdu za žrtve vlastitog naroda, što RTV HB često čini.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

Darko Šper

DARKO ŠPER ZA “SB”: “Republika Srpska, kao vrlo čudna tvorevina, nikada neće dobiti nezavisnost, toga je svjestan i Dodik”

Krajnje je vrijeme da se građanima Srbija jasno i glasno saopšti prava istina ratova na prostorima Jugoslavije, da se osude svi zločini koje je u naše ime neko činio, da se zločinci i njihovi podržavaoci uklone iz javnog prostora. Djeca u školama moraju o tome učiti, kao što smo nekada učili o NOB i borbi protiv fašizma

Darko Šper je dugogodišnji novinar iz Vojvodine, ali je i društveno-angažovani građanin Srbije, koji ukazuje na sve rupe i propuste u sistemu koji izjeda ovo područje. Srbiju, naravno, drmaju konstantne krize, od protesta na ulicama do militantne napetosti na Kosovu. Tenzije sa ostalim zemljama kao što su Crna Gora i Bosna i Hercegovina su također na talasima toga. Naš sagovornik pak kaže da „nesposobna vlast u Srbiji ne umije da se nosi sa problemima u raznim sferama života, štaviše većinu njih i sama proizvodi“.

“U takvoj situaciji, populizam koji većina stranaka na vlasti sa sobom nosi više od trideset godina dolazi do punog izražaja – svakodnevno produkovanje unutrašniih i spoljnih neprijatelja u zemljama koje ste naveli. To ne znači da je vlast u Srbiji jedinstvena po tom pitanju, ali svakako prednjači. Nemojmo zaboraviti da u svojim redovima ima radikale i socijaliste koji su na ovim prostorima od devedesetih na ovamo upropastili sve čega su se dohvatili. Međutim, ono po čemu je Srbija jedinstvena je uloga Srpske pravoslavne crkve koja stoji uz vlast, proizvodi tenzije, miješa se u sva državna pitanja, iako je Srbija bar na papiru, koji se zove Ustav, sekularna država“, rekao je Darko Šper za Slobodnu Bosnu.

Relativno skoro smo mogli da čujemo od najviših zvaničnika Srbije da Vojvodinu nazovu sjevernom Srbijom. Šta Vi mislite o tome o takvoj sintagmi?

Vojvodinu su tako počeli da nazivaju svi koji ne žive u njoj ili joj ne žele ništa dobro. Neretko se i u  vremenskoj prognozi na skoro svim televizijama može čuti takva formulacija. Riječ je o nipodaštavanju autonomije sjeverne pokrajine, prije bih rekao nepoznavanju njenih specifičnosti. Svaki normalan građanin Srbije trebalo bi da sa ponosom spominje Vojvodinu i Vojvođane. Da joj se obraća sa Vi. Život u Vojvodini i život u drugim dijelovima Srbije razlikuje se po mnogo čemu. Te razlike trebalo bi da budu prednost svih građana Srbije, ali na veliku žalost to nije slučaj. Život u Vojvodini je jako lijep. Ljudi su po svojoj prirodi dobri i otvoreni. Kao takve vole ih i poštuju u svim krajevima Jugoslavije, ali ponajmanje u Srbiji.

Srpska napredna stranka broji jedanaest godina vlasti. Kako biste opisali danas politički utjecaj Aleksandra Vučića u Srbiji? Kako se njegova politika reflektuje na odnose unutar zemlje i regiona?

Kao novinar nikada mu nisam posvećivao posebnu pažnju. Još u vrijeme kada je bio izvorni radikal pokazao je svoje jedino i pravo lice. Region bruji o njemu uglavnom zbog njegovih loših postupaka. Dok nam je njega neće biti sreće ni u Srbiji ni u regionu. Smeta mi što su ljudi u Srbiji opsjednuti njegovim likom i (ne)djelima – i oni koji to moraju ali i oni koji ga preziru ili se samo pretvaraju. Pravo lice pokazao je još kao ministar informisanja, kada je razorio nezavisnu medijsku scenu u Srbiji. Zato dosta o njemu.

Milorad Dodik je također značajna figura u cijelom tom „srpskom svetu“, a ako uzmemo u obzir da je pod sankcijama SAD, dok je s druge strane veliki obožavalac rada i djela Vladimira Putina, kako vidite njegovu ulogu u svemu ovome što se neprestano dešava na poltičkoj sceni?

Meni je Dodik ostao u sjećanju kao političar koji je tijesno sarađivao sa aktivistima Otpora u svrgavanju sa vlasti Slobodana Miloševića. Često je bio veoma koristan u to vrijeme. Ljudi su odlazili kod njega u Laktaše, a neke od aktivista, koji su bili prognani iz Srbije, sakrivao je u Banja Luci. Ta saradnja je nastavljena i nakon 5. oktobra 2000. Također, saradnja sa zvaničnicima SAD-a mu tada nije bila strana, štaviše. Volio je da se slika i sa Đinđićem, i sa Koštunicom, i sa Tadićem. Danas je negator svega za šta se ranije zalagao. Dakle, riječ je o političkom licemjeru, da ne iskoristim neku grublju riječ. Mislim da su njegovi vlažni snovi u vezi sa Putinom i potonje sankcije SAD-a početak Dodikovog političkog kraja. Najviše mi je žao Bosne i Bosanaca koji to sve moraju da trpe.

Ali Dodik je više puta izrazio podršku nezavisnosti Republike Srpske. Kako vidite perspektivu takvog scenarija i kako bi to moglo uticati na region?

Republika Srpska, kao vrlo čudna tvorevina, nikada neće dobiti nezavisnost. Potpuno sam siguran da je toga svjestan i Dodik, ali je baš zbog toga opsednut tom idejom. Moj utisak je da se ta tema pokreće ponajviše zbog kosovskog pitanja. Žao mi je što u njegovom entitetu, a posebno u Srbiji, nema glasnijih oponenata takvoj političkoj ideji. Malo je političara u Srbiji koji danas otvoreno govore o ratnim zločinima koji su u naše ime počinjeni na tim prostorima. Djeluje kao da opozicioni političari stoje u redu za zajedničku fotografiju sa Dodikom i osuđenim ratnim zločincima. Ukoliko nekim čudom dođe do nezavisnost R. Srpske to bi imalo nesagledive posljedice po čitav region i nikada se od toga ne bismo oporavili.

Rekli ste također u jednom intervjuu da je „fašizam najgora ideologija protiv koje se moramo boriti i uvek treba upozoravati na segmente u historiji kada je fašizam ostavio najmračnije tragove za sobom“. Međutim, šta se dešava ako se fašizam raširi i normalizuje, ukoliko imamo u vidu da zvanična Srbija nikada se nije obračunala sa svojom mračnom prošlošću iz devedesetih?

Od zvanične Srbije to ni ne očekujem. Frapatno mali broj ljudi danas je spreman da se suoči sa mračnom prošlošću devedesetih. Mnogima od nas taj period života nanio je rane koje i dalje peku. Možemo govoriti o investicijama, sportu, kulturi, turizmu, čemu god, ali – devedesete su ostavile najviše traga. I dalje su tu oko nas. Zato bi opozicioni političari trebali da glasno o tome govore. Rat nikome nije brat, jer kada zlo ispliva na površinu vidimo na sopstvenom primjeru kako to umije da bude razorno po društvo.

Po Beogradu, ali i drugim gradovima, vidimo murale ratnim zločincima, kao što je Ratko Mladić, i napise u kojima se traže novi ratovi. Kako je moguće da smo od antifašističkih pobjednika stigli do obožavanja osobe koja je odgovorna za počinjen genocid u Srebrenici?

Državna propaganda učinila je svoje. Psi su pušteni da okolo šetaju i truju nam klince koji se utrkuju ko će više grafita mržnje da nacrta, da kliču osuđenim ratnim zločincima. Dan kada se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici skoro se u našim medijima i ne pominje. Ni to im nije dovoljno pa se još i rugaju porodicama žrtava nezapamćenog ratnog zločina. Krajnje je vrijeme da se građanima Srbija jasno i glasno saopšti prava istina ratova na prostorima Jugoslavije, da se osude svi zločini koje je u naše ime neko činio, da se zločinci i njihovi podržavaoci uklone iz javnog prostora. Djeca u školama moraju o tome učiti, kao što smo nekada učili o NOB i borbi protiv fašizma.

Kako komentarišete ovo dizanje spomenika Dragoljubu Mihailoviću i otvaranje muzeja u Beogradu?

Velika za sramota da su Beograđani dozvolili da se najvećem zločincu sa ovih prostora podigne spomenik. Bešćašće vlasti i učesnika na otvaranju muzeja za mene je bilo očekivano. Nedavno su antifašisti veličanstveno obilježili Dan oslobođenja Novog Sada u Drugom svjetskom ratu i jasno poručili šta misle o četnicima. Dakle, može i tako. Smrt fašizmu!

Šta je potrebno da bi ljudi u Srbiji saznali i nedvosmisleno shvatili da su neki građani i građanke u Bosni morali da nose bijele marame samo zato što su nesrpskog porijekla, ili pak da saslušaju zašto su u Višegradu spaljivani ljudi zbog istog tog razloga?

Sve spomenuto. Da se mediji otvore za teme. Postoji niz dokumentarnih filmova i igranih filmova koji o tome govore, ali ih televizije sa nacionalnom pokrivenošću u Srbiji ne prikazuju jer bi se time srušila nacionalistička kula od karata i narativ koji propagira aktuelna vlast u Srbiji. Istina o Prijedoru i Višegradu je zbog medijske blokade dostupna manjem broju ljudi, iako je riječ o nezapamćenim zločinima koje je opet neko u naše ime počinio. Ponosan sam što je do 2016. godine bilo takvih medijskih sadržaja na Radio-televiziji Vojvodina. Promjenom uređivačke politike preko noći su trajno uklonjene sve emisije koje o tome govore.

Nacionalizam ukršten sa vjerskim fanatizmom je također izuzetno prisutan i danas u Srbiji i u Republici Srpskoj. Međutim, građani počinju takođe da nose simbole ruske armije i obilježja njihovog predsjednika. Pričali ste dosta o neofašističkim grupacijama, kakve one danas ulogu igraju u pogledu ruske agresije na Ukrajinu? Odakle se crpi toliki ponizni stav prema ruskoj državi?

Neka svi neonacisti odmah uzmu puške u ruke i pravac Rusija, pa da ih vidim da li su spremni da poginu za sumanute ideje najvećeg kasapina u 21. vijeku. Mene uopšte ne čudi takva popularnost Putina i Rusije na tlu koje je već dovoljnoi natopljeno krvlju iz ratova devedesetih. Stati uz agresora logičan je slijed događaja za građane zemlje u kojoj do suočavanja sa mračnom prošlošću zapravo nikada nije ni došlo. Umjesto stida i srama zbog sopstvenih zlodjela u Srbiji preovlađuje ponos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu. I dok cijeli svijet stoji uz Ukrajinu mi se kao država ponovo svrstavamo na pogrešnu stranu. Sjetite se samo ružnih slika sa demonstracija neonacista u Beogradu sa početka rata u Ukrajini. Nadam se da će se neko u Srbiji, osim iskopavanja litijuma i izgradnje hidroelektrana, pobuniti i protiv toga.

Bili ste također potpisnik apela u kojem se traži sekularna država, ali, to više nije tajna reći, Srpska pravoslavna crkva ima važno i značajno mjesto u Srbiji već decenijama. Kako biste procijenili njenu ulogu u politici i društvu?

SPC vješto koristi popularnost kod građana da to valorizuje, najprije na finansijskom planu. Iako nikada nećemo saznati koliko vrijedi imovina SPC-a u Srbiji i regionu i koliko imaju deponovanih para na računima, savim sam siguran da su među najbogatijim privrednim društvima u nas. Država i građani su prije svega akcionari jedne takve korporacije, pa tek onda vjernici ove jverske zajednice. Žao mi je što SPC dio novca nije investirala u društvo koje joj toliko vjeruje. Koliko su samo nekretnina i zemljišta dobili restitucijom. O državnim i drugim donacijama i da ne govorimo. Umjesto da dio prihoda vrate nastavljaju da se enormno bogate i šire svoj utjecaj. Ako se tome ne stane na put pretvorićemo se Iran, na koji smo odavno počeli da ličimo.

 Zašto nema filmova „Teret“ i „Quo vadis, Aida“ na javnim servisima

Radim na RTV (Radio-televizija Vojvodina, prim. aut) i formalno sam urednik u centralnom DESK-u. Svjedočio sam od 2016. kako se sa programa skidaju emisija po emisija koja je bila okosnica te televizije. Mnogim autorima su se zahvalili na saradnji, neki su sami otišli zbog cenzure, mnoge teme su od tada zabranjene. Zaposleni u RTV postali su taoci loše uređivačke politike, dok je publika samo promijenila kanal na daljinskom upravljaču. Iako smo osakaćeni odlaskom vrhunskih profesionalaca smatram da je RTV i dalje u mogućnosti da bude javni servis. Trenutno ona to nije zbog političkih komesara koji se za sve pitaju. Naravno, posljedica svega je da nam se takva uređivačka politika obila o glavu jer je gledalaca u odnosu na 2016. desetostruko manje. Ako se uređivačka politika promijeni volio bih da već u prvim danima pustimo Aidu. Ali nisam siguran ni da li će nova zvanična politika to dopustiti.

Ovaj tekst izvorno je dostupan na LINKU.

kazani

IZMEĐU PORICANJA I PRIZNANJA: Kome i čemu služi spomenik na Kazanima?

Paradoks je da podizanje spomenika može biti dio procesa i kulture poricanja. Spomenicima se metodično skriva ko je ubijen i zašto te ko je ubica.

Piše: Nedžad Novalić

Krajem oktobra i(li) početkom novembra 2023. obilježit će se 30 godina od zločina na Kazanima. Ratni zločin pripadnika Armije RBiH relativno je dobro istražena tema o kojoj se piše i govori također pune tri decenije. Žrtve su bile uglavnom civili, ali ne i isključivo, jer je među ubijenima bio, naprimjer, i pripadnik ARBiH Predrag Šalipur. Istovremeno, žrtve su prvenstveno, ali opet ne i isključivo, imale srpski etnički identitet. Pred različitim sudovima u BiH vođeno je više procesa i osuđeno više osoba, a sam lokalitet Kazana danas je obilježen spomenikom podignutim prije tri godine.

Obljetnički, osim ovih osnovnih informacija, pitanje koje se uvijek nameće i otvara jeste šta su nama Kazani danas? Preciznije kazano, šta su Sarajevu Kazani danas?

Više osuđenih osoba, vojna akcija kojom su zločini zaustavljeni u jeku rata i opsade Sarajeva krajem oktobra 1993. i podignuti spomenik ubijenim, kakav-takav, dijelu javnosti daju za pravo da kažu kako je ovo svijetli primjer suočavanja sa prošlošću i počinjenim zločinima „u naše ime“. Ulazak u dalju raspravu uvijek vodi na sklizak teren traženje sličnog primjera na „drugoj“ i „trećoj“ strani, što opet posljedično dio javnosti koristi s vremena na vrijeme kao argument da je Sarajevo uradilo dovoljno ili previše. I tu bi priča trebala stati, Kazani su iz te perspektive pun krug, završeno poglavlje, dokaz „civilizacijskih razlika“ između „nas“ i „njih“.

Znati za zlodjela i patnje

S druge strane, Kazani se mogu posmatrati i kao udžbenički primjer poricanja onako kako poricanje definira Stanley Cohen u knjizi „Stanje poricanja: Znati za zlodjela i patnje“. Poricanje je prema Cohenu sasvim razumljiva ljudska potreba da iznađe način kako da se suoči sa teškim i neugodnim stvarima. „Potreba da budemo nevini i pošteđeni neprijatnog (pri)znanja“ osnovna je odlika poricanja, pojašnjava Cohen praveći jasnu razliku između poricanja i laganja, ali i između informacije, znanja i priznanja.

Kako Kazani mogu biti primjer poricanja ako je više osoba osuđeno, zločini zaustavljeni i spomenik, kakav-takav, podignut? Cohen navodi tri elementarna oblika poricanja. Bukvalno poricanje bi bilo da se Kazani uopće nisu desili, i danas je to, ako i postoji, potpuno marginalni pogled u Sarajevu na Kazane.

No, drugi elementarni oblik poricanja bio bi poricanje tumačenja. Ne poriču se sirove činjenice, ljudi su ubijeni, tijela su ekshumirana. Pri poricanju tumačenja Kazani primarno nisu ratni zločin, počinioci nisu pripadnici ARBiH, već „pojedinci“, žrtve su „građani Sarajeva“ bez pominjanja etničkog identiteta (srpskog posebno)… U sudskim presudama vezanim za Kazane koje je prikupio i objavio UDIK upadljiv je izostanak presuda za ratne zločine. Pripadnici ARBiH su isključivo osuđeni za krivična djela ubistva, pomaganje pri ubistvu, neprijavljivanje krivičnog djela ubistva… Za ratni zločin vezan za Kazane bio je optužen samo Samir Bejtić, ali je on, nakon procesa koji je trajao 20 godina, pravomoćno oslobođen po svim tačkama optužnice. Iako se u svim sudskim presudama osuđeni jasno identifikuju kao pripadnici ARBiH, na samom spomeniku na Kazanima, na prijedlog gradonačelnice Benjamine Karić i po odluci Gradskog vijeća Sarajeva, izostavljeno je bilo kakvo pominjanje počinioca. Na kraju, iako je iz svih presuda i dosadašnjih nebrojenih svjedočanstava primarni „grijeh“ ubijenih bio „pogrešan“ etnički identitet (srpski primarno), na spomeniku se ubijeni identifikuju isključivo kao naši „sugrađani“.

Treći oblik poricanja bio bi poricanje implikacija. Ne poriču se sirove činjenice, ljudi su ubijeni, tijela su ekshumirana, ne poriče se ni tumačenje prema kojem se radi o ratnom zločinu pripadnika ARBiH, ne poriče se ni tumačenje da su ubijeni bili primarno Srbi koji su ostali u opkoljenom Sarajevu, ali se poriču ili minimaliziraju psihološke, političke ili moralne implikacije koje iz tog ratnog zločina proističu. Iz tog spektra dolaze izjave poput: „To nema veze sa nama koji smo rođeni 20 godina poslije“, „Nijedan grad nije učinio toliko kao Sarajevo“, „Zločinci su presuđeni, imaju spomenik, zatvorimo to poglavlje“, „Podignuti spomenik pokazuje civilizacijsku razliku između nas i njih“… U tom smislu nije rijetkost da se primjer Kazana koji se priznaju kao ratni zločin koristi da se „zatvori“ priča o drugim ratnim zločinima ARBiH na području Sarajeva. Do danas postoji više sudskih presuda za takve zločine („Veliki park“, „Silos“ u Hadžićima, mjesta zatočenja u Hrasnici i na Alipašinom Polju…) pri čemu ova mjesta niti su obilježena kao mjesta stradanja niti su dio sjećanja današnjeg Sarajeva.

Spomenik poricanju

Tri decenije nakon rata zločin na Kazanima uglavnom se poriče na zvaničan način u smislu da se radi o institucionalnom poricanju tumačenja i implikacija. Spomenik koji je podignut 2021. ustvari je više spomenik poricanju nego spomenik žrtvama. Tada su gradske vlasti odlučile da naspomeniku nikako ne pominju da su počinioci pripadnici ARBiH i da su žrtve primarno bile targetirane zbog etničkog identiteta; spomenik je podignut na lokalitetu Kazana koji je daleko od gradskog jezgra i teško pristupačan; ni na koji način nisu obilježena mjesta otmica u užem gradskom jezgru niti lokacija komande 9. brdske brigade kroz koju je većina žrtava prošla i gdje su bili mučeni; porodice žrtava nisu bile dio procesa podizanja spomenika, a i ljudi koji su godinama zagovarali podizanje spomenika na kraju su se povukli nezadovoljni potezima gradonačelnice Sarajeva. Na kraju, potpuno arbitrarno je odlučeno da se kao datum obilježavanja uzme 9. novembar, koji simboliše prve ekshumacije na Kazanima iz 1993., a ne 26. oktobar, koji se bio ustalio kao datum sjećanja na vojnu akciju protiv dijelova ARBiH koji su bili odgovorni za zločine u Sarajevu. Novi datum komemoriranja Kazana ustvari je pokušaj odmaka od činjenice da su za zločine odgovorni pripadnici ARBiH, kao i da se ipak nije radilo o pojedincima, već o prilično moćnim i dobro organiziranim jedinicama za čije suzbijanje je trebala ozbiljna sila.

Spomenik na Kazanima tako je poslužio da se priča „zatvori“, i to nije jedinstveno iskustvo u postratnoj BiH. U Srebrenici su vlasti, predvođene načelnikom Mladenom Grujičićem, izgradnjom Spomenika miru pokušale „zatvoriti“ priču o prošlosti odnosno o genocidu i zločinima; u Žepču su općinske vlasti, predvođene načelnikom Matom Zovkom, ispred općinske zgrade podigle spomenik svim civilnim žrtvama rata u pokušaju da se priča o „nesretnom“ sukobu između ARBiH i HVO-a „zatvori“ bez da se, naprimjer, bivšim logorašima omogući da obilježe mjesta zatočenja koja se nalaze jedva 50 metara od samog spomenika; u Varešu ni danas nisu sigurni ko je i kome podigao spomenik civilnim žrtvama rata ispred ulaza u samu zgradu općine… Opomena je to mogućeg paradoksa gdje samo podizanje spomenika ustvari može biti dio procesa poricanja.

Od zvaničnog poricanja u kojem su nosioci institucije gora bi bila samo kultura poricanja, stanje u kojem institucije više ne moraju aktivno raditi na poricanju, već cijelo društvo zapada u jedno stanje gdje postoji prećutni dogovor šta može biti javno i šta smije biti zapamćeno. Danas je to, nažalost, realna mogućnost, i to iz više razloga.

Iako se očekivanje da i „druga“ i „treća“ strana naprave iskorak po pravilu koristi kao izgovor za vlastito nečinjenje, suočavanje s prošlošću jeste sistem spojenih posuda u kojem jedno poricanje hrani drugo. Vlasti i Sarajeva, ali i Istočnog Sarajeva, čine sve da iz svog moralnog sjećanja isključe „nepopularne“ žrtve; danas ta dva grada, tako fizički blizu, skoro da se ne sreću na polju sjećanja na žrtve. Postoje odvojene komemoracije i sjećanje čak i na ubijenu djecu, poricanje žrtava, opsade, spomen-ploče osuđenim ratnim zločincima kakva je ona Ratku Mladiću na Vracama ili pak spomen-ploče u kojima se etiketira cijeli narod kakva je ona na ulazu u Vijećnicu… U takvoj atmosferi i bez političke hrabrosti za bilo kakve zajedničke iskorake čini se da za nove generacije trasiramo put ka kulturi poricanja. Ako smo po Cohenovoj gradaciji informacija-znanje-priznanje danas u sredini, aktuelne obrazovne politike nesumnjivo će na obje strane umjesto ka priznanju klatno vratiti ka tome da nove generacije neće imati ni osnovne informacije o stradanju drugih. Kazani i svaki drugi zločin za koji je odgovorna ARBiH na području današnjeg Kantona Sarajevo su isključeni iz školskih programa uz zgodnu izliku da se izučavanje opsade i ratnog perioda temelji isključivo na presudama Haškog tribunala, koji se nije bavio ovim zločinima. Plan i program za predmet Historija u entitetu Republika Srpska, iako naglašava važnost multiperspektivnosti i sagledavanja događaja iz uglova svih učesnika, ni na koji način ne tematizira opsadu Sarajeva niti bilo koji zločin počinjen od strane VRS-a.

Globalni kontekst sa ratom u Siriji, Jemenu, Ukrajini i sada Izraelu i Palestini dovodi do dramatičnog zaokreta ka militarizaciji u kojem rat ne samo da je primarno već i jedino rješenje, pri čemu se čini da u ratu protiv „neprijatelja“ ništa nije zabranjeno. Takve okolnosti ne samo da imaju negativan utjecaj na aktuelne ratove već i na izgradnju mira i suočavanje s prošlošću u postratnim društvima. Činjenica da je rat u BiH završen mirovnim sporazumom, kakvim-takvim, da su sad već hiljade odgovornih procesuirani za ratne zločine i da smo barem zagazili u proces koji možemo zvati tranzicijska pravda i(li) izgradnja mira, na neki način je prilika koju mnoga društva, nažalost, očigledno nemaju i neće imati. Kada predstavnici palestinske dijaspore na nedavnom protestnom skupu u Sarajevu kažu kako bi voljeli da međunarodna zajednica za Palestinu učini samo 20 posto koliko je učinila za BiH, mnogima u samoj BiH zvuči čudno i nezgrapno. Svijest o toj činjenici poziv je da uradimo više.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

Naslovna

Klimatske promjene su tu, a gdje su mediji?

Piše_Nejra Hasečić, Mediacentar

Novinari u BiH žele da češće i kvalitetnije izvještavaju o klimatskim promjenama

Izvještavanje bh. medijskih redakcija o klimatskim promjenama najčešće se svodi na prenošenje vijesti o katastrofama nastalih zbog klimatskih promjena, bez detaljnog izvještavanja i istraživanja o uzrocima koji su tome doprinijeli.

Mediji u Bosni i Hercegovini (BiH) o temama klimatskih promjena nedovoljno izvještavaju, a najčešće im pristupaju sporadično i bez dubljih analiza, istakli su novinari koji su prošle sedmice u Sarajevu, prisustvovali treningu o izvještavanju o klimatskim promjenama, koji je organizovao Mediacentar Sarajevo u sklopu regionalnog SMART Balkan projekta “Jačanje uloge medija u odgovoru na klimatsku krizu”.

“Rekao bih da mi, i generalno mediji u BiH, malo izvještavamo o klimatskim promjenama i mislim da je to nedovoljno. Kada se dešavaju neki problemi poput poplava, onda mi to prenesemo, a zašto se to desilo, čini mi se da to niko u BiH ne istražuje dovoljno”, kaže Osman Mešan, novinar Radiotelevizije Bugojno.

Mešan ističe da se svaka lokalna zajednica u BiH suočava sa brojnim problemima poput zagađenja zraka, velikih oscijalacija jutarnjih i dnevnih temperatura, nelegalne sječe šuma i drugih, a koji “ostavljaju traga na klimu”, o čemu bi novinari trebalo da više istražuju.

Tog mišljenja je i novinarka portala Bljesak.info Maja Grabovac, koja kaže da lokalni mediji iz Mostara, najčešće izvještavaju o dugogodišnjem problemu deponije i nelagalnom odlaganju smeća, a da o klimatskim promjenama samo prenose vijesti.

Sve to, govori ona, nije dovoljno, jer su klimatske promjene “globalni problem na koji se treba ukazivati puno više nego što to rade mediji u BiH”. Novinari njene redakcije su, pored toga, često ograničeni na teme koje su vezane za određene projekte u koje su uključeni, što ih sprečava da više vremena posvete ekologiji i klimi.

“Većinom prenosimo druge medije, ali sad baš da mi pišemo kao medijska kuća, ne. Istraživački se ne bavimo tom temom”, govori ona.

Slična situacija je i u redakciji Hayat televizije, koja se izvještavanjem o klimatskim promjenama, prema riječima urednice i voditeljice emisije “Dobar dan BiH” Elme Odobašić, uglavnom bavi nedovoljno.

“Najveći efekat u javnosti bude kada se ovom temom bavimo posljedično, nažalost jer kada to radimo preventivno prođe gotovo nezapaženo. Mislim da je glavni razlog tome što kod naših ljudi nije dovoljno razvijena svijest o opasnosti od klimatskih promjena, te posljedica koje one nose sa sobom”, kaže Odobašić.

Jedan od razloga tome jeste, kako govori, i što su građani BiH usmjereni na brojne druge životne probleme te žele pratiti vijesti i teme koje se npr. tiču povećanja plata, smanjenja cijena hrane, energenata i slično.

Novinari redakcija RTV Bugojno, portala Bljesak.info i Hayat televizije govore i da detaljnije novinarsko izvještavanje o klimatskim promjenama iziskuje i veća finansijska sredstva koja njihove redakcije trenutno nemaju. Ukoliko bi ona bila omogućena, smatraju da bi se tim temama moglo puno kvalitetnije pristupiti.

Za razliku od navedenih medija, redakcija Al Jazeere Balkans ima sistematičniji pristup ovoj temi. Novinar ove redakcije, Dragan Stanimirović, kaže kako ovaj medij od 2011. o klimatskim promjenama izvještava na lokalnom i globalnom nivou, produkcijom vlastitih priloga i dokumentaraca, dijaloških emisija i preuzimanjem agencijskih izvještaja Reutersa, AFP-a, AP-a i Al Jazeere English.

Tokom svoje dvadesetpetogodišnje televizijske karijere radio je na produkciji brojnih dijaloških i terenskih emisija, uključujući i okolišne teme izazvane klimatskim promjenama. Od početka ove godine i prelaskom u odjel Al Jazeera Balkans za društvene mreže (AJB Digital), kaže da se temama o klimatskim promjenama više posvetio kroz uređivanje, snimanje i produkciju kratkih dokumentaca u okviru emisije “Gro-plan”.

“Sam koncept nije primarno ‘ekološki’, ali do sada je većina emitovanih emisija govorila o problemima privatizacije javnih dobara, posebno upotrebe vode za hidroenergetska postrojenja, a koji u kombinaciji sa klimatskim promjenama mogu u budućnosti izazvati probleme za cijeli ekosistem i naselja uz rijeke u BiH”, govori Stanimirović. Naredne dokumetarce koje želi da producira su nestajanje autohtonog živog svijeta u Jadranskom moru, te problem zaslanjivanja doline rijeke Neretve uslijed povećanja nivoa mora i hidroenergetskih projekata.

Stanimirović smatra da bi bilo poželjno na mjesečnom nivou producirati emisije u kojim bi se govorilo o posljedicama i mogućim koracima za smanjenje uticaja klimatske krize u našoj regiji, te bi trebalo postojati i više dokumentaraca o ovoj temi za područje Balkana.

Dobre prakse

Da u BiH ne postoji kontinuirano i dovoljno strukturirano analitično medijsko izvještavanje o klimatskim promjenama, smatra i naučna novinarka i istraživačica Jelena Kalinić.

“U suštini, kod nas nemamo često izvještavanje o klimatskim promjenama osim kada se nešto dogodi poput superćelijskih oluja ili poplava. Bojim se da novinari i urednici ne vide neke druge teme koje zapravo mogu biti povezane sa klimatskim promjenama poput tema pravednosti, socijalne pravde, korupcije… Recimo, zašto su važne teme deforestacije – sječe šuma i kakve efekte ima na klimatske promjene”, kaže Kalinić.

Kalinić ističe da su ove teme u značajnoj mjeri istaknutije u evropskim i američkim medijima. Kao jedan od dobrih primjera, navodi medij The Conversation, za koji pišu naučnici iz različitih oblasti, uključujući i naučnike o klimatskim promjenama. Kalinić smatra da novinari iz BiH trebaju više pažnje posvetiti takvim medijima, koji im mogu pomoći da unaprijede svoja znanja prilikom izvještavanja o klimatskim promjenama. Osim The Conversationa, Kalinić preporučuje novinarima da o ovoj temi prate izvještavanja ClimaTrackera, Atlantic Wirea i New York Timesa.

Najveća razlika između stranih i bh. medija je, smatra ona, ta što u stranim medijima, poput The Guardiana, postoje novinari koji su specijalizirani za određene teme, uključujući i teme o klimatskim promjenama.

“Oni imaju taj luksuz, dok kod nas se gubi i žanr sportskog novinarstva. Svi pokrivaju sve. Ja sam uvijek za to da postoje generalni novinari, da sve pokrivaju, i oni isto trebaju znati puno informacija o nekim stvarima, ali da razvijamo i to žanrovsko novinarstvo da bi mogli brzo reagovati na neku temu. Upravo novinar koji ima pozadinu u nauci daleko brže može napisati tekst ili kreirati prilog, nego neko ko ne zna o tome. Brže i jače možemo reagovati i imamo svoje mreže naučnika koje možemo ‘potegnuti’ za izjavu”, ističe Kalinić.

Novinarima koji budu izvještavali o klimatskim promjenama preporučuje i da prate rad portala Klima 101 iz Srbije. Ističe da je važno da novinari što više čitaju kvalitetne tekstove o klimatskim promjenama koji mogu doprinijeti u podizanju nivoa naučne pismenosti i olakšati im u odabiru tema, pristupu i kreiranju sopstvenih priča. Dodatno, neke od njenih preporuka uključuju i oslanjanje na kredibilne izvore, odabir ugla iz kojeg se priča o klimatskim promjenama, poznavanje osnova statistike, posvećivanje pažnje i domaćim problemima, te opreznost prilikom odabira naučnika i stručnjaka za sagovornike.

Lažni stručnjaci i dezinformacije

Prilikom izvještavanja o klimatskim promjenama, kao i o drugim temama, treba biti veoma oprezan i zbog sve češćeg širenja dezinformacija koje su naročito zastupljene u online sferi. Na taj problem ukazuje i vanredni profesor Univerziteta u Zenici i predsjednik Udruženja Eko forum, Samir Lemeš.

“Novinari i šira javnost izloženi su ogromnoj poplavi dezinformacija gdje imate kompanije, investitore koji imaju ogromne novce da sakriju negativan uticaj na klimu i na okoliš tako da se vrlo teško oduprijeti tome”, kaže Lemeš.

Zbog toga je, kako kaže, vrlo važno koristiti nezavisne i provjerene izvore, uključujući i lične kontakte jer je, u tom slučaju, moguće prepoznati ko radi u nečijem interesu, a ko tu istinski želi nešto promijeniti.

Nevladine organizacije koje se bave zaštitom životne sredine, mogu biti dobar izvor informacija, a Lemeš ističe da postoje i mreže takvih udruženja, poput Eko BiH, preko kojih novinari mogu doći do autentičnih relevantnih udruženja. Osim toga, ukazuje i na problem pojavljivanja lažnih eksperata u medijima koji mogu negativno uticati na javnost.

“Kod nas se svako zove naučnikom. Zbog devalvacije akademskih titula treba biti oprezan i kritičan prema tome i voditi računa sa kim se razgovara”, ističe Lemeš.

Da su lažni eksperti posebno opasni u kontekstu širenja dezinformacije o klimatskim promjenama, smatra i Marija Ćosić, novinarka fact-checking platforme Raskrinkavanje.ba.

“Često se dešava da pojedinci i pojedinke koji imaju neki stvarni background u oblasti klimatologije ili su ga sami sebi pripisali, a šire dezinformacije – to kod čitatelja i čitateljki daje svojevrstan privid kredibiliteta s obzirom da vam se predstavio kao profesor, kao naučnik i sl. Automatski te dezinformacije dobijaju veću popularnost i zapravo na taj način najčešće dođu i do takvih mainstream medija, naročito regionalnih tabloida koji su željni da ugoste takve eksperte i ekspertkinje koji će im razotkriti sve svjetske zavjere”, kaže Ćosić i dodaje da dezinformacija o klimatskim promjenama sve više i da njihove izvore nije moguće vezati za jednu grupu, već da su oni dio drugih narativa o svjetskim zavjerama.

Dezinformacije, kako kaže Ćosić, uglavnom šire korisnici društvenih mreža i portali koji su poznati po širenju dezinformacije. Ona ističe da novinari najčešće griješe zbog neprovjeravanja informacija i njen savjet jeste da svaki put prije nego objave neki članak, urade brzu Google pretragu koja obično “dijeli medije od toga da prenesu dezinformaciju ili da ostanu na onoj strani medija koji to nisu učinili”.

“Često se dešavaju i ozbiljnije manipulacije koje je teže provjeriti, ali u najvećem broju slučajeva je zaista to jedan kratak proces provjere informacija prije njihove objave. Tako da, brzina koja jeste uslovljena različitim neospornim elementima novinarskog posla jeste ono što najčešće dovodi do prenošenja dezinformacija o klimatskim promjenama”, govori Ćosić.

Novinari mogu koristiti i listu alata za provjeru informacija, a u priručniku o novinarstvu i facktcheckingu mogu pronaći objašnjenja o tome kako alati funkcionišu i za šta su najkorisniji.

 

NOVINARI I GRAĐANI NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI: Zašto svi političari u BiH potajno žele da budu Milorad Dodik

Ako ste osumnjičeni da ste nekoga oklevetali na internetu, putem društvenih mreža ili na drugi način, policija ima pravo da vas pretrese i oduzme vam opremu poput laptopa i mobitela

Piše: Maja Radević za Slobodnu Bosnu

Stupanje na snagu izmjena Krivičnog zakona Republike Srpske kojima je kriminalizirana kleveta u praksi već počinje da pokazuje svoje „rezultate“. U samo mjesec dana u tom bh. entitetu podneseno je šest krivičnih prijava protiv medija, odnosno novinara, koji će se sada naći na optuženičkoj klupi u krivičnom postupku. To, između ostalog, podrazumijeva i legitimno pravo policije da tim novinarima, ali i bilo kojem građaninu kojeg neko prijavi za klevetu, zakucaju na vrata i privedu ih u policijsku stanicu, gdje imaju pravo da ih zadrže do 12 sati. Potom slijedi dalja istraga i potvrđivanje optužnice nakon čega, recimo, više ne možete dobiti uvjerenje da se protiv vas ne vodi krivični postupak, što je i jedan od uslova prijave na bilo koji konkurs za posao.

Ako ste osumnjičeni da ste nekoga oklevetali na internetu, putem društvenih mreža ili na drugi način, policija ima pravo da vas pretrese i oduzme vam opremu poput laptopa i mobitela.

Sve to posljedice su pomenutih izmjena Krivičnog zakona RS-a o kojima je bilo riječi i na dvodnevnoj konferenciji u organizaciji Vijeća za štampu i online medije u BiH, koja je prošle sedmice održana u Konjicu.

Ključno pitanje koje su postavili organizatori je – kako dalje? Zakon je sada tu, pred nama, i uzalud su bili svi protesti, apeli, molbe vlastima RS-a da ne vraćaju klevetu u okvire krivičnog postupka. Jer namjera Milorada Dodika, koji je prvi i najavio ove izmjene Zakona, bila je jasna od početka: ugušiti svaku mogućnost kritike protiv vlasti u Republici Srpskoj, zastrašiti i obeshrabriti novinare i građane da javno govore i kritiziraju svoje političke „lidere“. To će priznati čak i predstavnici međunarodne zajednice u BiH koji se, ruku na srce, proteklih mjeseci nisu baš previše trudili da spriječe Dodika i poslanike Narodne skupštine RS-a u njihovim namjerama. Više su bili u ulozi „posmatrača“, kao što su to uostalom i već decenijama na ovim prostorima.

NEMA TE VLASTI NA SVIJETU KOJA VOLI MEDIJE

Demokratija bez funkcionalnih medija nije funkcionalna demokratija, kaže ambasador Švicarske u BiH, Daniel Hunn. „U BiH se suočavamo sa sve manje prostora za građansko djelovanje, za nezavisne ideje, sve je manje prostora za medije da profesionalno djeluju. Suštinski kamen temeljac slobode medija u BiH je doveden u pitanje i o tome se mora razgovarati“, govori Hunn.

Sa konferencije u Konjicu Foto: Vijeće za štampu i online medije u BiH

Jasno je da nema te vlasti na svijetu, ma koliko demokratska bila, kojoj su mediji i novinari dragi, konstatuje advokat Vlado Adamović. Ili su im dragi samo onda kada ih hvale i podržavaju. Ni Milorad Dodik i njegova klika tu nisu izuzeci, naravno, ali činjenica je da šira javnost još uvijek ne shvaća da ovo nije samo problem medija, naglašava Aleksandar Trifunović, urednik portala BUKA iz Banja Luke.

„Vi sada imate situaciju u kojoj to izgleda kao neki personalni problem novinara, kao da se to javnosti uopšte ne tiče. Međunarodna zajednica u BiH sve to posmatra sa jedne ugodne daljine, kao prate da vide šta će se dešavati, ali reakcije nema. Stiče se utisak da neki stranci stoje iza nas i da mi radimo u njihovo ime, što je potpuni nonsens. Ne želim da se mirim sa takvom vrstom tumačenja zato što to upravo daje privid kao da se međunarodna zajednica ovdje brine za nekakvu demokratiju i slobodu govora, a to nije tačno. Njihov jedini interes je da se u Bosni ne puca, i ništa drugo. Milorad Dodik je u toj računici i strategiji još uvijek sasvim dovoljan izbor da ostane tu gdje jeste.

Kada javnost shvati da neće samo mediji biti na optuženičkoj klupi već i svi ostali građani, zbog vica, zbog šale, tvita ili Facebook statusa, onda će im doći u glavu, ali tada će već biti kasno. Poričemo posljedice koje nas čekaju, nažalost“, kaže Trifunović i dodaje:

„Ljudi su se počeli nesigurno osjećati kada rade za medije, ali i kada trebaju da govore za medije. Mi tu baratamo sa nekih četiri-pet ljudi koji su spremni da kažu nešto protiv te glavne struje, a ostali ne žele. Imate situaciju da vas neko konstantno sa najviše funkcije prokazuje i stvara atmosferu netrpeljivosti prema vama, a šira zajednica i dalje to potpuno ignoriše. Ovi zakoni se donose da onemoguće i uskrate slobodu govora, da ljudima smuče rad u novinarstvu i da se potpuno isključi svaka vrsta novinarstva koja treba da kritikuje postojeći poredak.“

I prije usvajanja predloženih izmjena Krivičnog zakona, vlasti u Republici Srpskoj „vježbale“ su strogoću kada je u pitanju „verbalni delikt“, i to pozivajući se na odredbe Zakona o javnom redu i miru. U nekim državama svijeta za vrijeđanje suverena možete dobiti kaznu i do 20 godina zatvora. U RS-u, ako vrijeđate suverena, to jest Milorada Dodika, udarit će vas po džepu sa skromnih 100 – 900 KM.

To je na svojoj koži nedavno iskusio Salih Nožinović, povratnik iz Zvornika, koji je ispred jednog ugostiteljskog objekta rekao: „Dodik je debeli krmak. Ne bojim se ni policije niti načelnika policije, već samo dragog Allaha”.

Zbog ovih riječi, Policijska stanica Zvornik izdala mu je prekršajni nalog i naredila da mora platiti 100 maraka.

“Imenovani (Salih Nožinović) je navedenog dana (4. avgusta 2023. godine) narušio javni red i mir iz člana 7 ZORiM-a na taj način što je povišenim i drskim tonom više puta govorio ispred ugostiteljskog objekta La Scala:”Dodik je debeli krmak. Ne bojim se ni policije niti načelnika policije, već samo dragog Allaha” te je time kod lica Nikola Kukolj izazvao uznemirenost i strah”, navedeno je u “opisu prekršaja” koji je počinio Nožinović.

NOVINARI U NADLEŽNOSTI POLICIJE

Naravno, to što je izrekao Nožinović nije bilo nimalo lijepo ni pristojno, ali ista takva je, i još gora, barem polovina komentara koji se odnose na bh. političare i koje svakoga dana možete pročitati na portalima ili društvenim mrežama. Kada bi vlasti za takav uvredljivi govor svakoga kažnjavale kao što su kaznile nesretnog Saliha, državni budžeti bi se sasvim fino popunili i bez drugih nameta za građane.

Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica „Oslobođenja“, kaže da svi naši političari, u oba entiteta i svim kantonima, potajno žele da budu kao Milorad Dodik.

„Duboko sam uvjerena da nema političara u našoj zemlji koji ne zavidi Miloradu Dodiku, a na toj ljestvici njihove zavisti u top 3 stvari je sigurno Dodikov odnos prema medijima“, kaže Selimbegović. „Mi smo izgubili bitku onog momenta kada smo pristali da toleriramo to bahato, arogantno ponašanje ovdašnjih političara. To možda najeklatantnije čini Milorad Dodik, ali on je samo dio te priče. Mislim da je najilustrativniji primjer cijele ove priče o kleveti bila vijest koju je objavio portal Capital da je Dodikov kabinet podnio prvu krivičnu prijavu, što su oni demantirali, pa se poslije ispostavilo da oni nisu podnijeli krivičnu prijavu Okružnom tužilaštvu, već je bilo dovoljno da to prijave policiji i onda policija dalje radi svoj posao. Dakle, novinari su usvajanjem ovog zakona u NSRS predati u nadležnost policije, i tu će i ostati. Ta ista policija je ne tako davno dolazila i u redakciju Klixa u Sarajevo, svi se toga sjećamo. I ja sam dobijala tužbe iz Banja Luke, odgovarala pred banjalučkim sudom i nema nikakvih prepreka da se to događa i dalje.

Prema tome, svi smo prepušteni na milost i nemilost tom zakonu. To što u ovom času političari iz Federacije BiH nisu baš najsigurniji na koju će stranu prevagnuti više ima veze sa procjenom njihovih mogućnosti u odnosu na međunarodnu zajednicu, negoli sa zaštitom slobode govora“, smatra Selimbegović.

Sa ranijih protesta novinara u Banja Luci Foto: Arhiv

I sada dolazimo do jednog od ključnih pitanja: hoće li se Krivični zakon iz Republike Srpske „preliti“ i na Federaciju i je li to i namjera političara iz drugog entiteta? Većina urednika i novinara koji rade na području Federacije – „federalnih medija“, kako ih često nazivaju vlastodršci u RS-u, uvjerena je da je tako.

„Općenito mediji u FBiH nisu svjesni da ovo nije zakon koji vrijedi samo u Republici Srpskoj. Veliki problem za sve u zemlji je nezainteresiranost jedne od tri javnosti za ono što se događa drugoj ili trećoj, i nezainteresiranost javnosti uopće šta se događa u zemlji. Naravno da među nama novinarima ima onih koji možda i zaslužuju ovaj zakon. Takve kolege prave štetu nama koji stojimo na braniku profesije. Neki mediji iz Federacije su likovali što se ovo dogodilo u RS-u da bi pokazali kao vidite kakva je vaša vlast, toga kod nas nema“, kaže Berislav Jurič, glavni i odgovorni urednik portala Bljesak iz Mostara.

„Ja još uvijek vjerujem da mediji mogu pokretati i mijenjati stvari, ali sve dok ne pokažemo onaj minimum solidarnosti u kojem ćemo, najblaže rečeno, uzvratiti istom mjerom, nemamo se čemu nadati, uništavat će nas jedno po jedno“, zaključuje Vildana Selimbegović.

Zakon o kleveti uticao je na gašenje „Slobodne Bosne“ i „Dana“, dva lista koji su bili svjetionik medijskih sloboda u BiH

Na svjetskim rang listama slobode i održivosti medija Bosna i Hercegovina konstantno pada, što ukazuje na očajan status medijske zajednice u društvu, ističe Boro Kontić, direktor Mediacentra Sarajevo.

„Te liste uglavnom čine slobodni, djelimično slobodni i neslobodni mediji, a BiH je već godinama u ovoj kategoriji djelimično slobodnih medija. Bojim se da sada sa ovim novim zakonom može da sklizne u tu treću grupu zemalja neslobodnih medija i tako ulazimo u jednu kategoriju koja nas predstavlja u najgorem svjetlu“, kaže Kontić.

On je podsjetio i da su u vrijeme kada je kleveta u cijeloj BiH bila dekriminalizirana praktično nestala sa scene dva najveća politička sedmičnika, Dani i Slobodna Bosna, koji danas postoje u formi web portala.

„Ono što su ta dva lista predstavljala bio je na neki način svjetionik medijskih sloboda u BiH, te novine su se kupovale i tražile. Međutim, taj zakon je ipak bio na strani novinara i novinarskog načina rada, gdje novinar nije mogao odgovarati za klevetu ako je nešto objavio u dobroj namjeri. I pored toga godišnje je bilo skoro 300 tužbi za klevetu, a ti prvi odštetni zahtjevi su bili dramatični, tražilo se čak i po nekoliko miliona maraka. Sud je ipak uspio te naknade dovesti u neki razuman nivo, između pet i 10.000 KM, kako se ne bi doveo u pitanje opstanak rada medija. Sada imamo jedan užasan korak unazad, posebno za kritičko promišljanje. Bitan segment je i da se time više neće baviti sudije iz građanskog postupka, koji su manje-više već imali iskustvo sa tužbama protiv novinara, već dolaze sudije iz krivičnog postupka koji o tome nemaju pojma, a da ne govorimo o toj našoj korumpiranosti koja je ušla u sve pore društva, pa i pravosuđa“, navodi Kontić.

Ovaj tekst izvorno je dostupan na LINKU.

 

Naslovna

Održani SMART Balkan treninzi namjenjeni jačanju kapaciteta OCD iz BiH i Crne Gore

Važna komponenta SMART Balkan projekta je izgradnja kapaciteta organizacija civilnog društva, u sklopu koje su tokom septembra održana dva dvodnevna treninga za organizacije iz Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Prvi trening održan je 12. i 13. septembra  u Baru, u Crnoj Gori, na na temu „Upravljanje projektnim ciklusom“.  Treneri su bili eksperti iz ove oblasti, Darko Mrvaljević i Vanja Starovlah.

Tematske oblasti su uključile osnovne koncepte upravljanja projektnim ciklusom, faze analize, prezentaciju pristupa pripremi projekata putem logičnog okvira, pretpostavki, indikatora, izvora verifikacije, primjena matrice logičkog okvira u provedbi projekata, te najčešće greške u pripremi i implementaciji projekata sa naučenim lekcijama. Pored teorijskog dijela, interaktivni pristup obuhvatio je rad učenika/ca u grupama, prema oblastima i iskazanim potrebama za praktičnom primjenom znanja.

„Trening smatram veoma uspješnim. Vladala je velika posvećenost svih učesnika i učesnica, i  zainteresovanost za teme koje su bile nepoznanica. Aktivno su učestovali u radu, brzo prihvatili nova znanja, preporuke i savjete koje smo dali. Vjerujem da je trening doprinio jačanju kapaciteta nevladinog sektora u Crnoj Gori. Praksa rada u grupama pokazala je napredak i veću povezanost samih organizacija, u konačnici njihovo bolje umrežavanje”, istakla je Vanja Starovlah.

Drugi trening na temu „Izvještavanje orijentirano ka rezultatima za organizacije civilnog društva iz BiH“ je održan 27. i 28. septembra na Igmanu, a trener je bio Adis Nadarević, novinar sa dugogodišnjim i bogatim iskustvom u branši.

„Svaki ozbiljan projekt završava prezentacijom rezultata. Ni najbolje urađen posao nije kompletiran ako se ne potrudimo da o njemu informišemo sve kojih se on može ticati i ukoliko propustimo priliku da oni prepoznaju njegov značaj. Živimo u vrijeme lakog pristupa društvenim i tradicionalnim medijima. Prezentacija rezultata rada organizacija civilnog društva nikad nije bila lakša, ali istovremeno nikad nije bilo izazovnije izbjeći greške u tom procesu. Zato je svrha ovog treninga bila da potaknemo naše partnerske organizacije da budu što aktivnije i slobodnije u medijskoj promociji svojih rezultata, te da im pomognemo da to rade na što kvalitetniji i odgovorniji način“, zaključio je Nadarević.

Tokom treninga, učesnici/e su razgovarali o ispravnom izvještavanju o rezultatima, kako komunicirati sa medijima o projektnim aktivnostima, šta predstavlja medijska etičnost, kako kvalitetno prezentirati rezultate i koristiti multiplatformno novinarstvo.

„Podrška projekta SMART Balkans je ključna. Omogućava nam da realiziramo planirane aktivnosti, zagovaramo promjene obrazovnih politika u Bosni i Hercegovini, te educiramo nove ljude. Trening je zanimljiv i dobro osmišljen, a dobili smo inspiraciju za pametnije, preciznije i fokusiranije izvještavanje na temelju rezultata, kao i korisne savjete o upravljanju rezultatima projekta!”, rekao je Vernes Voloder iz Nansen dijalog centra iz Mostara, ujedno učesnik treninga.

 

fena

HAYAT I RTV HB: Da nam Plenković češće navrati

Dok su novinari RTV HB ispunili normu za cijeli mjesec, brižljivo isprativši posjetu premijera Hrvatske. Hayatovi novinari su zanemarili ovdašnje događaje u korist rata na Bliskom istoku.

Piše: Adis Nadarević

HAYAT TV: Nedovoljno domaćih događaja

  1. oktobar – 22. oktobar 2023.

PALESTINA: Tokom cijele sedmice dnevnici Hayata su bili izrazito posvećeni sukobu na Bliskom istoku. Razumijevajući svu empatiju i solidarnost prema civilima Gaze, ipak se ima dojam kako Hayat zbog fokusa na Palestinu zapostavlja domaće vijesti budući da je oko 40% ukupne efektivne minutaže Vijesti u 7 ove sedmice bilo posvećeno dešavanjima na Bliskom istoku. Ovo je bilo najizraženije u nedjelju (22. oktobar) kada je dnevnik bio doslovno bez vijesti o događajima iz naše zemlje, ako ne računamo priloge o skupovima podrške Palestini u Sarajevu i Tuzli.

EKOLOŠKA TAKSA: Hayat u svojim dnevnicima pokazuje snažnu skepsu prema ekonomskoj politici Vlade Federacije BiH i dosljedno propituje mjere za ublažavanje inflacije te planove za povećanje minimalne plate. U četvrtak (19. oktobar) tome je dodana i analiza najavljenog uvođenja ekoloških taksi na prevoz tečnog goriva, što bi moglo negativno utjecati na cijene naftnih derivata. O ovome su svoje mišljenje dali ekonomski eksperti, a, iako nema veze sa temom, zanimljivo je zbog trenutnih okolnosti primijetiti kako je stalni sagovornik Hayata o ekonomskim temama Admir Čavalić promijenio knjigu koja je istaknuta u prvom planu njegove Zoom-pozadine, pa je kontroverznog Jordana Petersona zamijenio Thomas Sowell.

GODIŠNJICA SMRTI ALIJE IZETBEGOVIĆA: Otprilike četiri minute dnevnika Hayata od četvrtka (19. oktobar) bile su posvećene podsjećanju na godišnjicu smrti prvog predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića. Znajući koliku pažnju Hayat posvećuje godišnjicama koje imaju veze sa devedesetima, ove četiri minute su iznenađujuće malo, ali sasvim dovoljno da se članovima porodice Izetbegović ostavi mogućnost još jedne (zlo)upotrebe historijskog i socijalnog kapitala prvog predsjednika.

Ocjena: 4

 

RADIOTELEVIZIJA HERCEG-BOSNE: Podrška koaliciji

  1. oktobar – 22. oktobar 2023.

OTVARANJE PREGOVORA: U nedjelju (22. oktobar) je RTV HB analizirao moguće otvaranje pristupnih pregovora između EU i BiH koje se sve glasnije najavljuje. U prilično dobrom prilogu se (po ko zna koji put u dnevnicima RTV HB-a) pozvalo na izjavu predsjednika Europskog vijeća Charlesa Michela o tome kako kompletiranje procesa proširenja može biti završeno do 2030. godine, iako je tu tvrdnju Europska komisija odmah odbacila. Srećom, sam prilog naglašava kako otvaranje pregovora treba najprije posmatrati kao priliku za spuštanje unutrašnjih tenzija i pristupanje fondovima Unije, što je potpuno racionalna poanta. Bonus ovoj tački je prilog iz istog dnevnika koji je gledateljstvu u nešto više od tri minute kvalitetno objasnio na koje europske fondove BiH može računati.

POSJETA PREMIJERA FBiH ORAŠJU: Podrška koju RTV HB želi dati vladajućoj koaliciji je i više nego očita, ali ponekad se u tome dešavaju i prilično zabavne situacije poput one koju smo vidjeli prilikom posjete federalnog premijera Nermina Nikšića Orašju u srijedu (18. oktobar). U želji da ova posjeta dobije što veću težinu, RTV HB opisao ju je kao maltene historijsku budući da Nikšić navodno posjećuje i „zanemarene“ sredine poput Posavskog kantona „za razliku od svojih prethodnika“. Oni sa izraženijim propitivačkim refleksom u nekoliko sekundi pretrage interneta mogu saznati da je posljednjih godina Nikšićev neposredni prethodnik Fadil Novalić u prosjeku posjećivao Orašje jednom u pola godine, a RTV HB je kritikujući Nikšićeve prethodnike smetnuo sa uma da je prije Novalića Nikšićev prethodnik bio – upravo Nermin Nikšić.

POJAČANE KONTROLE NA GRANICAMA: Uvođenje kontrola na Šengenskim granicama je RTV HB popratio sa zanimanjem, pa smo u petak i subotu (20. i 21. oktobar) gledali opširne priloge o ovoj temi. Govorilo se o mjerama koje Slovenija uvodi na granici sa Hrvatskom, te o onome što naše vlasti trebaju preduzeti kako bi se što prije uspostavila saradnja sa Frontexom u sprečavanju ilegalnih migracija. Vrijedi istaknuti kako su prilozi o kontroli granica i povećanom nivou pripravnosti urađeni sa fokusom na rješavanje problema, bez senzacionalizma i bez neetičnih komentara na račun migranata, što često zna biti opće mjesto u izvještavanju medija o ovoj temi.

Ocjena: 8

 

KOMPARATIVNA ANALIZA

Komparirati dnevnike Hayata i RTV HB-a ove sedmice nije baš zahvalan posao, budući da im izvještavanja nisu imala tako puno dodirnih tačaka. Hayat je bio u potpunosti fokusiran na dešavanja u Palestini, uz redovne, ali ove sedmice nešto rjeđe kritičke osvrte na rad vladajuće koalicije. U toj su koaliciji nakon nekog vremena barem prividno ili privremeno ublažene tenzije, što odmah utječe na izvještavanje RTV HB-a, koje je opuštenije, odmjerenije i kvalitetnije, bez teških kvalifikacija i spuštanja ispod prihvatljivog nivoa medijske pristojnosti.

Centralni događaj ove sedmice u programu RTV HB-a je bila posjeta hrvatskog premijera Andreja Plenkovića Bosni i Hercegovini. Ovaj je događaj u četvrtak (19. oktobar) zaslužio gotovo devet minuta dnevnika, a vidjeli smo detalje njegovih sastanaka u Sarajevu, polaganje kamena temeljca za školu u Fojnici i otvorenje pastoralnog centra u Kiseljaku. Plenkovićevu posjetu je solidno ispratio i Hayat, fokusirajući se u trominutnom prilogu na izjave date nakon sastanka u Sarajevu sa predsjedavajućom Vijeća ministara BiH Borjanom Krišto.

Za obje televizije bio je zanimljiv i početak suđenja predsjedniku RS-a Miloradu Dodiku (ponedjeljak, 16. oktobar), s tim što je Hayat naglasio nepoštovanje prema Sudu koje je Dodik iskazao, dok RTV HB to u svome izvještaju nije spominjao.

S druge strane, za RTV HB je istog dana bilo zanimljivo učešće Borjane Krišto na samitu Berlinskog procesa u Tirani, čemu je Hayat posvetio svega pola minute. I ovdje je RTV HB pokušao dati svoj doprinos stvaranju iluzije o napretku BiH na europskom putu pa je istaknuto kako je „učinjen još jedan korak ka jedinstvenom regionalnom, a potom i europskom tržištu“ potpisivanjem sporazuma o priznavanju kvalifikacija za četiri stručna zvanja u zemljama regiona, iako tri takva sporazuma potpisana u novembru prošle godine još nisu prošla ratifikaciju u našem parlamentu.

Sve u svemu, novinari i urednici RTV HB-a su ove sedmice pošteno zaradili svoje plate i dali su sve od sebe da pokriju veliki broj događaja te da opravdaju ulogu medija koji se finansira javnim novcem. Očito je da su iz postojećih resursa izvukli maksimum i samo za trud da budu svugdje i pokriju sve zaslužuju visoku ocjenu. Ako znamo da je taj trud praćen i visokim nivoom kvalitete sadržaja, te nije kompromitiran kršenjima etičkih standarda kakva ovoj televiziji nisu služila na čast proteklih sedmica – ove sedmice je sasvim zaslužena jako visoka ocjena.

S druge strane, Hayat je već sedmicama u kolotečini prosjeka, sa prilično predvidljivim i nezanimljivim prilozima, bez energije i želje za boljim i drugačijim sadržajima koji bi obogatili Vijesti u 7. Naprimjer, uz spomenuti dnevnik od nedjelje (22. oktobar) koji je skoro u potpunosti bio vezan za Palestinu, možemo izdvojiti i dnevnik od ponedjeljka (16. oktobar) koji je, ako izuzmemo vijesti sa Bliskog istoka i poluminutnu crticu o Berlinskom procesu, imao svega četiri vijesti, od čega jednu o utakmici nogometne reprezentacije sa Portugalom. Fokus na Palestinu je u potpunosti razumljiv, može se shvatiti i opravdati i naglašeno emotivan pristup prenošenju vijesti iz Pojasa Gaze, ali ovo ne smije biti opravdanje za nedostatak sadržaja koji se neposredno i na dnevnoj bazi tiču njihovih gledatelja.

 

Plus sedmice

HAYAT TV

Već nekoliko sedmica u nizu Hayat se drži teme povećanja minimalne plate i rasterećenja doprinosa na plate u Federaciji BiH. I prošle sedmice je prilog iz ove oblasti bio izdvojen kao plus sedmice, a ove vrijedi pohvaliti insistiranje na kritičkom pristupu najavi kako će od početka iduće godine minimalna plata u FBiH iznositi 1.000 KM – Hayat je u utorak (17. oktobar) istražio proceduru koja mora prethoditi uvođenju ovakvog „minimalca“ i pokazao kako su najave koje dolaze iz Vlade FBiH preoptimistične.

RTV HB

Novinari i urednici RTV HB-a su ove sedmice sigurno spali s nogu od posla da bi uradili vjerovatno najsadržajnije dnevnike koje smo imali otkako analiziramo centralne informativne emisije ove televizije. Ovosedmični dnevnici RTV HB-a su većinom išli preko minutaže od pola sata i pokrivali su izrazito širok raspon tema, a sve to bez grešaka koje su im kvarile dojam proteklih sedmica. Sadržajno, informativno i raznovrsno, za šta je najbolji primjer dnevnik od četvrtka (19. oktobar) kada je, iako su im resursi bili jako zauzeti pokrivanjem posjete hrvatskog premijera Andreja Plenkovića, RTV HB isporučio dnevnik od skoro četrdeset minuta u kojima se uz dnevnu politiku našlo mjesta i za vijesti o subvencioniranju vrtića u Srednjobosanskom kantonu, posjeti mostarskog gradonačelnika Berlinu, (ne)povratku Hrvata u Konjic, ekonomskom forumu u Žepču, poslovnoj konferenciji u Neumu, čuvanju umijeća gradnje suhozidova u Rasnom kod Širokog Brijega, Šantićevim večerima poezije u Mostaru… Ovakvog dnevnika se ne bi postidjele ni televizije sa trostruko većim resursima.

 

Minus sedmice

HAYAT TV

U četvrtak (19. oktobar) je u dnevniku Hayata objavljen razgovor sa predsjednikom palestinske zajednice u BiH Majedom Maaroufom, koji je u jednoj svojoj rečenici napad Hamasa na Izrael opisao kao hrabru akciju palestinskog otpora. Iako je to izjavila osoba koja ima pravo na svoje mišljenje, na uredništvu je da im ovakve stvari ne promaknu, jer u suprotnom postoji rizik da takve izjave neko doživi kao stav televizije i apologetiku Hamasa, mada se ništa drugo u izvještavanju Hayata o eskalaciji sukoba na Bliskom istoku ne može tako opisati.

RTV HB

U analizama dnevnika RTV HB-a često je isticana nesklonost ove medijske kuće da izvještava negativno o Miloradu Dodiku i težnja da ničim ne naškodi dobrim odnosima HDZ-a sa vrhom RS-a. Ove sedmice je to potvrđeno u dva navrata, najprije prilikom Dodikovog izjašnjavanja o krivici pred Sudom BiH (ponedjeljak, 16. oktobar) kad nije spomenuto njegovo nepoštovanje Suda, koje je svim drugim medijima bilo zanimljivo, a zatim prešućivanjem sankcija koje su Sjedinjene Američke Države u petak (20. oktobar) izrekle članovima njegove porodice zbog koruptivnih djela. Svetih krava u izvještavanju ne bi trebalo biti, koliko god koja koalicija kome bila draga.

Tekst je izvorno dostupan na LINKU

Aleksandar Vučić (Foto: Slobodna Bosna/Arhiv)

RUSKI UTJECAJ NA BALKANU: “Vučić je sredstvima Zapada ojačao ruski uticaj na Balkanu; On je ne samo sljedbenik Miloševićeve politike, nego i opasno korumpiran političar”

Zapad ima jake mehanizme da promjeni političku situaciju na Zapadnom Balkanu, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Nakon događaja na Kosovu Vijeće za implementaciju mira (PIC) treba dati podršku OHR-u da provede reformu policijskih snaga u Bosni i Hercegovini kako bi se ukinula entitetska i uspostavilo ministarstvo unutrašnjih poslova BiH.

Dok još uvijek traju rasprave unutar Evropske unije, Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a (gdje tek očekuju rezultate nekih istraga koje će ”otkriti” ko je kriv za incidente na Kosovu), o tome da li je Aleksandar Vučić znao, mogao znati, ili je bio direktno uključen u dešavanja na Kosovu, niko se od zapadnih predstavnika za Zapadni Balkan, kao ni bilo koji zapadni zvaničnik, nije pitao gdje je Vučić potrošio 500 miliona eura za 2022. godinu koji su u izvještaju o budžetu označeni kao – povjerljivi podaci. Ako se, navodno, ne zna na šta je Vučić potrošio vjerovatno i novac poreznih obveznika zapadnih država koje ulažu u “reformiranu“ Srbiju, čini se da ih treba priupitati koliko je od tih “povjerljivih“ 500 miliona eura iskorišteno za finansiranje, ne samo aktivnosti paravojnih formacija na Kosovu, nego i za destabiliziranje Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Sjeverne Makedonije.

Piše: Dženana Karup DRUŠKO za Slobodnu Bosnu

Tvrdokorni srpski nacionalizam

SAD i Evropska unija već dugo, a posebno od ruske agresije na Ukrajinu, kao dio “rješenja“ za Zapadni Balkan Srbiju stavljaju u centar svoje politike u regiji i daju joj koncesije u susjednim zemljama možda vjerujući u svoje iskustvo u Srednjoj Americi i Aziji gdje su tokom Hladnog rata zbog “viših interesa“ podržavali autokratske lidere. Pri tome zatvarajući oči na ulogu Srbije u balkanskim ratovima devedesetih i odgovornost za stravične zločine kakve Evropa nije vidjela od II svjetskog rata, pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, incident u makedonskom Sobranju i sad i zadnja dešavanja na Kosovu iako postoji bezbroj dokaza o ulozi Srbije u svim tim događajima koji ozbiljno narušavaju sigurnost Balkana. Međutim, pri tome previđaju ono što je iz svog dejtonskog i postdejtonskog iskustva Richard Holbrooke nazivao “tvrdokornim srpskim nacionalizmom“ koji je na svakoj historijskoj prekretnici Srbiju gurao protiv građanskih vrijednosti i liberalne demokratije. Umjesto toga Srbija je birala tradicionalizam, konzervatizam, pravoslavni fundamentalizam, autoritarizam, nacionalizam i agresivni militarizam, što je redovno za posljedicu imalo demokratsku invalidnost čitavog regiona, i u dva navrata i globalna krvoprolića.

Bidenova administracija, pogotovo oni koji su dijelili radni sto s Holbrookom tokom balkanskih ratova koje je Srbija vodila devedesetih godina prošlog vijeka protiv svojih susjeda, morali bi koristiti institucionalno znanje koje kroz američkog diplomatu zaslužnog za kreiranje Dejtonskog mirovnog sporazuma govori da srpski nacionalizam ne može biti pouzdan oslonac niti partner američkoj politici na Zapadnom Balkanu, naprotiv. Nažalost, uvlačenje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji od dolaska na vlast održava kontinuitet politike Slobodana Miloševića (koga su zapadni mediji nazvali Balkanskim kasapinom), u pregovore sa Kosovom, uz pretvaranje da on nema ništa s napadom srpskih paravojnh formacija na kosovsku policiju, ne daje razloga za optimizam.

Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Sjeverna Makedonija morale bi itekako pratiti aktivnosti SAD i EU koje vode pregovore između Srbije i Kosova. Ako i nakon paravojnog napada u Banjskoj izostane smislen i odlučan pritisak Zapada na Vučićev režim, ali i na opoziciju u Srbiji, da Srbija uvede sankcije protiv Rusije i odustane od teritorijalnih pretenzija prema svojim susjedima i podrivanja njihovih suverenetiteta, onda će to biti znak da ni SAD ni EU nisu napustile politiku appeasementa. A to onda znači de se zarad eliminisanja ruskog uticaja u regionu legitimizuje i legalizuje odljev suvereniteta zapadnobalkanskih zemalja u velikodržavne programe Srbije, Hrvatske i ničim izazvane Albanije. Iako stvarne rezultate takve zapadne politike niko ne vidi, osim dodatnog zaoštravanja odnosa na Zapadnom Balkanu i narušavanja sigurnosti.

Ova zapadna politika se trenutno prikriva neupitnošću granica zemalja susjeda Srbije, Hrvatske i Albanije. Međutim, zemlje koje imaju manjak suvereniteta koji preuzimaju zemlje susjedi u realnoj svakodnevnici se suočavaju sa mogućnošću gubitka teritorija koje slabašni suverenitet neće moći spriječiti. Posebno u srazu s agresivnim i unutrašnjim i međunarodnim pravom, neobuzdanim i neobavezanim identitetskim velikodržavnim politikama srpskog i hrvatskog nacionalizma prema Bosni i Hercegovini koji uz to imaju i podršku međunarodne zajednice kroz njene mlake odgovore na krizne situacije.

Cilj opravdava sredstvo

Ideja da će države koje su mete takvih napada same pristati, ili u nekoj kasnijoj fazi i potpisati teritorijalne, prvo unutrašnje a onda i vanjske ustupke susjedima i tako osloboditi svjedoke mirovnih sporazuma i(li) posrednike u pregovorima njihovih međunarodno-pravnih obaveza, nije ništa drugačija od politike ruskog režima, osim što je umotana u legalističko pakovanje tzv. “reformi“. Rezultat će, ako se nešto ne promijeni, biti isti.

Pobjeda nacionalističko-identitetskih (i etničkih) politika koje će u Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji, za razliku od Ukrajine, dovesti do vrhunca nacionalističke euforije, bit će i potvrda uvjerenja da cilj opravdava sredstvo, odnosno da je izgradnja nacije na takvim temeljima, ne samo moguća nego i da ima podršku zapadnih demokratija. Takve, formalno ili neformalno veće države, izgrađene po ruskom ideološkom kalupu, koje su prepoznatljive upravo po svojoj podršci politici koju Vladimir Putin provodi prema ruskim susjedima, bit će onda saveznice liberalnih vlasti u Evropskoj uniji. Broj trojanskih konja u NATO-u, više vidljivih poput Mađarske ili manje vidljivih poput Hrvatske, značajno će porasti umnožavajući krizne situacije poput prepreka učlanjenju Finske i Švedske, ili opstrukcija pomoći Ukrajini. Na pitanje kakvu korist, osim formalnog članstva će od takvih zemalja imati EU i NATO, odgovor imaju SAD, EU i NATO.

Aleksandar Vučić je ne samo sljedbenik Miloševićeve politike na Zapadnom Balkanu, nego i opasno korumpiran političar s bliskim vezama s organiziranim kriminalom na koje su nas upozorili upravo zapadni mediji. Pitanje je, ako bi se zapadne sigurnosne agencije odlučile na ozbiljno praćenje novca koji s Balkana završava u Rusiji, šta bi takva istraga otkrila: kakvo je stanje na računima koji bi se povezali s Aleksandrom Vučićem, ali i s Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem? Ko od njih ima najviše “zamračenog novca“ pod kontrolom ruskog cara? Lako bi to bilo otkriti da postoji želja da se to uraditi, odnosno da se želi raskrinkati i maknuti s vlasti balkanske autoritarne lidere koji su glavni krivci nestabilnosti Zapadnog Balkana.

Balkan, crnomorski region i sigurnost Evrope

Zapad ima jake mehanizme da promjeni političku situaciju na Zapadnom Balkanu, pogotovo u Bosni i Hercegovini. Nakon događaja na Kosovu Vijeće za implementaciju mira (PIC) treba dati podršku OHR-u da provede reformu policijskih snaga u Bosni i Hercegovini kako bi se ukinula entitetska i uspostavilo ministarstvo unutrašnjih poslova BiH. U svjetlu brojnih i sve potpunijih dokaza o direktnoj umješanosti Srbije u napad na pripadnike kosovske policije, kao i vremensku podudarnost ugrožavanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH od strane Milorada Dodika i SNSD, i opozicije u Narodnoj skupštini RS-a koja ga podstiče u njegovom radikalizmu, neophodno je Srbiji i Republici Srpskoj oduzeti bar jednu od dvije oružane snage kojima mogu u svakom trenutku ponoviti kosovski scenario u Bosni i Hercegovini, a to su jedinice MUP-a RS-a.

Poseban problem su paravojne jedinice koje pod krinkom humanitarnih organizacija djeluju širom BiH, naročito u Brčkom što bi trebalo izazvati posebnu zabrinutost s obzirom na njegov strateški značaj. Ovim jedinicama i njihovim aktivnostima moraju se pozabaviti organi sigurnosti i Tužiteljstvo BiH, a OHR bi morao ukloniti sve one koji bi u policijskim agencijama eventualno bili spremni na bilo kakve opstrukcije.

Krajnje je vrijeme, ako ne zbog narušene sigurnosne situacije u BiH, onda zbog sigurnosne situacije koja može ugroziti Zapadni Balkan, pa i samu Evropu – povezivanjem paravojnih formacija Republike Srpske i Srbije sa sličnima u crnomorskoj regiji (uz podršku Mađarske) i direktnim povezivanjem s ruskim – na reakciju zapadnih zvaničnika, posebno visokog predstavnika i OHR-a u BiH koji imaju mandat da zaustave takve snage uz podršku sigurnosnih agencija. Ministar sigurnosti bi se morao baviti njima, umjesto visokim predstavnikom i vrijeme je da mu to neko jasno stavi do znanja, i smjeni ga ukoliko nastavi sa svojim antidejtonskim aktivnostima a na štetu BiH.

Zbog narušene sigurnosne situacije i politika susjeda, neophodno je tražiti, kao minimum, jačanje kontigenta EUFOR-a i njegovo razmještanje u Brčko, s tim što bi bilo potpuno kontraproduktivno eventualno raspoređivanje mađarskih jedinica u ovom dijelu BiH. Jer to ne samo da bi stavilo pod njihovu kontrolu ovaj sigurnosni koridor, koji je i NATO koridor osmišljen nakon okončanja rata na Zapadnom Balkanu u američkim sigurnosnim planovima, nego bi doprinijelo opasnosti od uvezivanja paravojnih proruskih jedinica s drugim jedinicama takve vrste, a što bi onda moglo drastično promijeniti situaciju u crnomorskom regionu (i slivu Dunava) i najdirektnije ugroziti sigurnost Evrope. Povećanje bliskosti turskog predsjednika s mađarskim premijerom, ali i Vučićem i Dodikom u najmanju ruku bi trebalo zabrinuti zapadne političare. Puno više od navodnog muslimanskog bratstva Turske s BiH koje nema apsolutno nikakav geostrateški i geopolitički značaj.

Jačanje desnice u Evropi

U prilog navedenom ide jačanje desnice u Evropskoj uniji sad već tradicionalno naklonjene Putinu. Viktor Orban i Milorad Dodik su među prvima čestitali pobjedu Robertu Ficou u Slovačkoj, i njegovoj do izbora opozicionoj partiji SMER-SSD, poznatom po njegovim proruskim stavovima.

Ono što bi moralo biti zabrinjavajuće, ne samo za Bosnu i Hercegovinu i svjedoke Daytona je činjenica da je Dodik kao isturena ruka Beograda i Moskve počeo ozbiljno ugrožavati ne samo sigurnost i opstanak Bosne i Hercegovine, nego i Evropske unije. Dok zapadna politika na Zapadnom Balkanu slabi, Dodik dobija nove saveznike unutar same Evropske unije, koji su u pravilu i saveznici Vučića. To je, nažalost, samo još jedan od argumenata koji ukazuju da zapadna politika appeasementa prema Srbiji i Hrvatskoj, koja ne uvažava krajnje korozivan karakter projekata srpskog i hrvatskog svijeta i potencijal njihovog brzog širenja u EU može ozbiljno narušiti bezbjednosnu situaciju unutar zemalja EU, ugroziti funkcioniranje NATO-a i značajno promijeniti sadašnju podršku Evrope Ukrajini.

Dok Aleksandar Vučić u Pekingu potpisuje s Kinom sporazum o slobodnoj trgovini i najavljuje kupovinu kineskog oružja, što uz brojne političko-sigurnosno-ekonomske sporazume koje ima s Ruskom Federacijom Srbiju dodatno udaljava od Evrope, najnovija istraživanja, koja s ushićenjem objavljuju ruski mediji u Srbiju, pokazuju da je preko 80 odsto Srba u Srbiji protiv NATO-a, i to su podaci nakon brojnih izjava američkog ambasadora u Beogradu i drugih zapadnih zvaničnika o “promjenama“ politike Vučića koji se, po njima, približava Evropi. Uz to, jedno drugo istraživanje u Srbiji otkrilo je da građani najviše vjeruju Sputniku (na srpskom jeziku) od svih portala, pa i najčitanijeg Informera, i novina među kojima je i Politika s dugogodišnjom tradicijom. Ovi podaci pokazuju potpuni poraz zapadne politike na Zapadnom Balkanu, odnosno politike podrške Srbiji, koja je velikim zapadnim sredstvima očito samo ojačala ruski uticaj i rusko prisustvo u Srbiji i na Balkanu. Bez ozbiljnog, strateškog i dugoročnog zaokreta američke i zapadne politike zapadni Balkan, koji trenutno slovi kao njihova zona uticaja, postat će jako rusko uporište, a to onda znači ozbiljne geostrateške i geopolitičke probleme Zapadu za koje se mogu zahvaliti kratkovidnosti i nesposobnosti svojih političara.

Ovaj tekst izvorno je dostupan na LINKU.