All posts by : SMART Balkans

Svi osim Zorana Đinđića su pristalice tako otvorenog ’srpskog pitanja’ koje se bavi isključivo teritorijama i granicama. Ljudi za njih ne postoje ili su suviše jeftini u ostvarenju te politike. Dodik je potpuno svestan svoje apsolutne zavisnosti od Srbije i da nema ništa od nezavisne RS

Dešavanja u Banjskoj na Kosovu uopće ne ulivaju povjerenje da Zapadni Balkan ima stabilno i sigurno tlo. Tom prilikom su ubijena četiri napadača i jedan policajac. Nekoliko dana kasnije Milan Radoičić, jedan od čelnika Sprske liste, priznao je kroz saopćenje, koje je njegov advokat Goran Petronijević pročitao, da je učestvovao u tom oružanom aktu. Međutim, ova priča kao da je već viđena, iznova se zvecka oružjem, prave se barikade, šalju se uznemirjuće i ratnohuškačke poruke putem medija i društvenih mreža, dok su američki zvaničnici upozorili i izrazili zabrinutost zbog toga što je Srbija počela da gomila vojsku na granici sa Kosovom, te je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić odmah povukao. Cijela regija posmatra sa zebnjom na sljedeće poteze, budući, ukoliko se uzme u obzir prošlost, kada jedan zapali šibicu, svi su u plamenu.

Zoran Vuletić, predsednik Građanskog demokratskog foruma, kaže za Slobodnu Bosnu da je “ostalo još da Radoičić kaže šta je bila namjera te grupe”.

“Bilo bi dobro da kaže sve jer bi sebe lično doveo u malo povoljniji položaj u procesu koji je neminovan. Već mu je puno pomogao predsjednik Vučić svojim ponašanjem, izjavama i intervjuima bez i jednog suvislog odgovora nakon tragičnih događaja. Dovoljan je intervju RTS-u, a posebno dokumentarni film o UČK iz ‘98. koji je emitovan prije inervjua. Kada sve to ubacimo u kontekst sa količinom i vrstom pronađenog oružja u Banjskoj i posebno nagomilanih vojnih trupa na granicama sa Kosovom koje su praktično pratile akciju Radoičićeve grupe, ne može ništa drugo da se zaključi osim da je pokušano odvajanje sjevera Kosova, što svakako ne bi bilo mogućno bez novog rata“, objašnjava naš sagovornik.

On dodaje da “cijeli svijet kome težimo je jasno vidio o čemu se tu radi“.

“Jedino Srbima koji doživljavaju lobotomiju u trajanju od tridest godina izgleda nije jasno šta se sa Kosovom dogodilo devedesetih, i nakon rata ‘99., kao i šta znače stvarno svi potpisani sporazumi nakon ‘99. Imajući sve ovo u vidu, potpuno besmisleno zvuči Radoičićevo priznanje da je sve sam organizovao, bez ičijeg znanja. Srbija ne može proći bez posjledica, srpska zajednica na Kosovu također i te posljedice  mogu ići u dva pravca. Prvi je da Radoičić napokon uradi nešto dobro za Srbiju i do najsitnijeg detalja razotkrije sve i time doprinese katarzi Srbije, koja je prije ili kasnije neminovna ukoliko hoćemo naprijed. Drugi pravac je ono što je započeto, negiranje, pravdanje, stavljanje Srba u kontekst vječite žrtve, pravljenje junaka od terorista“, rekao je.

S druge strane, Dimitrije Milić, politikolog iz Beograda, kaže da Srbiji ne bi odgovaralo da se poveže akterima sa Kosova.

“To bi srušilo cjelokupnu sliku Srbije kao konstruktivnog partnera naspram kosovske strane, koju vlasti u Srbiji pokušavaju da gaje na Zapadu. Iako takva percepcija od zapadnih aktera biva kritikovana i od dijela poslanika vladajućih partija i u zapadnim državama, do posljednjih događaja takve kritike nisu imale efekta“, istakao je on.

Jelena Diković, urednica beogradskog medija “Danas“, kaže da je “njoj nevjerovatno da Vučić nije znao ništa o tome, jer znamo da on zna sve što je u vezi sa sjeverom Kosova“.

“Vučić sjedi na dvije stolice otkako je došao na vlast 2012. i to nije ništa novo. Problem je što mu to svih ovih godina uspjeva. Postavlja se pitanje zašto mu EU i SAD to dozvoljavaju? Šta im je obećao? Kakvi su politički interesi u pitanju? Vjerovatno ima veze sa Kosovom, ali sigurno nije samo to. Moguće je da ima veze i sa ekonomijom, investicijama, biznisom. Jer, toliko su vidljivi kriminal i korupcija režima Aleksandra Vučića, tolike afere su otkrivene, nemoguće je da jedino međunarodna zajednica to ne vidi. Znači, neki interesi su u pitanju. Mnogi kažu da je ekonomska kriza, COVID pa invazija Rusije na Ukrajinu, okrenula pogled EU i SAD sa Srbije i Zapadnog Balkana, ali ako se ima u vidu kakve se diplomate, da kažem, visokog kalibra bave ovim prostorima, to o krizama, koroni i ratu u Ukrajini, jednostavno ne pije vodu“, rekla je ona.

Strah i prezir u Republici Srpskoj

Ipak, sve ovo vrijeme iz Republike Srpske već godinama unazad stižu najvatrenije rečenice o otcepljenju tog entiteta, te nerijetko možemo čuti od Milorada Dodika, lidera Republike Srpske, kako sije mržnju prema drugim nacijama i vjerama, te prijeti o secesiji. Za Diković je “Dodik u RS ono što je Vučić u Srbiji“.

“Nažalost, pustio je pipke u svim institucijama RS, i oni koji se protive njegovom načinu vladanja stalne su mete napada i prijetnji. Ovo što pokušava u posljednje vrijeme da napravi od RS podjseća na Putinovu Rusiju, i mogu ga slobodno nazvati ’mali Putin’. Ne poštuje nijednu instituciju Bosne i Hercegovine, kažnjava ono malo slobodnih medija uvođenjem klevete kao krivičnog djela, želi da NVO koje mu ne odgovaraju registruje kao ’strane plaćenike’, konstantno ugnjetava LGBT osobe, vodi rat sa Christianom Schmidtom, Ambasadom SAD u Sarajevu… I konstantno prijeti otcjepljenjem RS. Isto kao i sa Vučićem, međunarodna zajednica mora da pronađe način da ga smiri inače će njegova politika dovesti do velikih potresa u Bosni i Hercegovini. Ne vjerujem da će biti novih ratova, jer Dodik zna da nema šanse protiv NATO-a, koji bi sigurno intervenisao“, rekla je ona.

Vuletić pak kaže da se “Dodik odlično prilagođava vremenu i okolnostima koje prate njegovu vlast od međunarodnih okolnosti do ličnosti koje vladaju Srbijom tokom dvadeset godina“.

“Ciljeve i centralnu politiku je postavio odavno Dobrica Ćosić: ’Osvojimo u miru ono što nismo u ratu.’ Svi osim Zorana Đinđića su pristalice tako otvorenog ’srpskog pitanja’ koje se bavi isključivo teritorijama i granicama. Ljudi za njih ne postoje ili su suviše jeftini u ostvarenju te politike. Dodik je potpuno svjestan svoje apsolutne zavisnosti od Srbije i da nema ništa od nezavisne RS, uostalom kao i svi političari u Srbiji, ali im odgovara da na tako bezdušan način drže Srbe u nacionalističkom ekspres-loncu i da se postavljaju kao branioci Srpstva dok iza zavjese pljačkaju sopstveni narod do neslućenih razmjera“, kaže on.

Oluja sa Istoka

Međutim, otkako je započela ruska agresija na Ukrajinu, na Zapadnom Balkanu se i ogolila putinofilija, te je još dodatno otežala nestabilnu situaciju. Na pitanje kakvu ona zaista ulogu i uticaj ima, Milić odgovara: “Ruski utjecaj na Zapadnom Balkanu je opadajući zbog rata u Ukrajini i geografske udaljenosti, koja je sa širenjem NATO-a sada naglašena kao faktor. Ipak, on nije nestao i to se neće uskoro desiti. U smislu ruske propagande ona je svakako najjača u Srbiji i kod Srba u drugim državama regiona, jer se oslanja na negativne sentimente o Zapadu, koje srpska populacija gaji od devedesetih.“

Dodaje da se “takav propagandni utjecaj čak i ne spriječava ozbiljnije, a značajan dio srpskih nacionalističkih krugova ga dočekuje oberučke“.

“Naravno, trebalo bi uzeti u obzir da je ograničen kada se radi o dejstvu sa ozbiljnijim posljedicama, jer Rusija nema šta mnogo da ponudi. Ona može da pogura nekoga da bude destruktivan po regionalnu stabilnost i da pravi nerede u regionu, ali to nije dugoročno održiva politika u okruženju NATO-a i bez ikakve ozbiljnije ekonomske pomoći koju Rusija može da pruži“.

Diković smatra da “dokaz koliki je ruski utjecaj u Srbiji govori činjenica da je Vučić prvi razgovor poslije oružanog sukoba na Kosovu obavio sa ruskim ambasadorom u Beogradu“.

“Najžalije je to što većina političara u Srbiji vidi Rusiju kao najveću silu na svijetu koja je veliki prijatelj Srbije, i koja će Srbiju uvijek štititi, što je potpuno pogrešna percepcija. Rusija je prisutna na našim prostorima isključivo zbog svojih interesa, što političkih, što ekonomskih“, dodaje ona.

Za Vuletića “Rusija ima onoliko utjecaja koliko joj to dozvoljava politika Srbije“.

“Srbija je iz svoje dezorijentisanosti i agonije sveukupnog poraza devedesetih umjesto radikalnog diskontinuiteta sa Milošević-Šešelj politikom koju je uspešno započeo Zoran Đinđić, zbog čega je i ubijen, nastavila sa Koštunicom i Tadićem da brani tekovine te nakazne politike. Rusija joj je u tim uslovima prirodni partner jer je njoj interes da ovdje ne bude mira nikada i Srbija je idealni poligon njene pollitike. Posebno je to naglašeno sada u uslovima ruskog posrtanja u Ukrajini. Sjajno bi im došao južni front“, smatra on.

Na Zapadu ništa novo

Ponekada se čini da Evropska unija i Sjedinjene Američke Države ostaju nijeme na nepočinstva koja se dešavaju na ovom podneblju. Milić smatra da “jedino navedene države autentično interesuje stabilnost u regionu, iako je pitanje da li one uvijek mogu da sa svojom politikom dođu do tih rezultata“.

“Prvenstveni razlog želje da region bude stabilan je jer je u pitanju posljednji organski dio Evrope koji nije integrisan u evroatlanske organizacije do kraja. Kao unutrašnje dvorište EU i NATO, svaka nestabilnost u ovom regionu reflektuje se i na te države relativno brzo. Ipak, vizija o brzim reformama i priključenju država regiona EU i NATO nailazi na probleme već četvrt vijeka, što stvara dodatni prostor za nestabilnosti. Dok pitanje ulaska cijelog regiona u EU i NATO ne bude riješeno, zapadni politički akteri neće pacifikovati region do kraja. Najveći doprinos rješenju bi mogle da daju SAD, jer imaju i najveću političku moć, ali ova država trenutno ima važnije prioritete spoljne politike, poput odnosa sa Kinom i rat u Ukrajini“, objašnjava on.

Postoji također percepcija da Zapad podržava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, dok se neke stvari prećutkuju, Milić za to smatra da je u pitanju “pragmatizam“.

“Sa jedne strane, Aleksandar Vučić i dalje ima najveću podršku unutar Srbije i politički kapital da sprovodi nešto nepopularnije poteze, prvenstveno oko Kosova. Takav politički kapital nije imao niko u Srbiji poslije 2000, i iz ugla Zapada je to važno jer postoji manja ili veća kontrola nad vrlo konzervativnim biračkim tijelom koje se može protiviti iskoracima oko Kosova. Sa druge strane, u opoziciji postoji rusofilska desnica sa kojom Zapad ne može da sarađuje, kao i iscjepkana prozapadna opozicija koja nikada ne može da skupi toliko podrške javnosti da sprovede korake poput Briselskog sporazuma ili Ohridskog sporazuma. Također, izolovanje Srbije od strane Zapada bi značilo haos u regionu, jer je Srbija najmnogoljudnija država, sa utjecajnom manjinom u Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i na teritoriji Kosova. Niko ne bi mogao da predvidi kako bi mogla da se ponaša politički izolovana Srbija i da li bi šteta bila drastično veća u tom scenariju“, rekao je Milić.

Vuletić pak smatra “Zapad snosi ogromnu odgovornost za stanje u kome se nalazi region“.

“Može dosta da pomogne, prije svega time što ne bi davao nikakve popuste u ocjeni i odnosu prema srpskoj politici. Ukoliko Zapad ne bude insistirao na radikalnom raščišćavanju događaja u Banjskoj i stavio do znanja Srbiji i svim njenim političarima, kako vlasti tako i opozicije, da se neće više tolerisati ovakav odnos prema Kosovu, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori i da slijede sankcije, učinit će najveću uslugu nacionalizmu i ruskoj politici koja će se dodatno razmahati“, izričit je naš sagovornik.

Ratovi kao pusta mašta

Strah od novih sukoba visi poput jsekire nad glavom, međutim, može se često čuti u medijima da barem u Srbiji ne postoji više ta snaga kao nekada koja može da izdrži novi rat. Diković kaže da “neće doći do sukoba u smislu novih ratova, jer sam sigurna da NATO i zapadne sile to ne bi dozvolile“.

“Međutim, može da dođe do nastavka tenzija na Kosovu, tenzija u Bosni i Hercegovini zbog Dodika, do incidenata sa smrtnim ishodima i sl. A sve to nikako neće utjecati na bolji kvalitet života građana i građanki Zapadnog Balkana, već ćemo tonuti u sve dublje siromaštvo, nemaštinu u svakom smislu i nastavak iseljavanja odavde. Političari i njihove nacionalističke ideologije dovešće nas do ruba opstanka, još veće međusobne mržnje i netrepeljivosti“, ističe ona.

Milić kaže da su “države regiona ukinule obavezno služenje vojnog roka, a potrošnja na vojsku čak i kod najvećih potrošača je jedva na granici 2% BDP-a koliki je standard NATO članica“.

“Niti jedna država regiona ne bi imala ozbiljnije kapacitete da dugoročno vodi rat. To nije Ukrajina koja je u rezervnom sastavu imala skoro 700,000 ljudi pred početak rata 2022. Sve zemlje regiona su ekonomski zavisne prvenstveno od EU, a teško da bi takvo ratno ponašanje bilo omogućeno od strane EU. Uz sve to, jako prisustvo NATO-a u regionu onemogućava takva dejstva“, objašnjava on.

Vuletić smatra da su “još uvijek mnogo manje šanse da bi do oružanih sukoba moglo doći, posebno većih i nalik onim iz devedesetih“.

“Međutim, nakon Banjske nisu potpuno isključeni ni takvi. Zbog toga je veoma važno da Zapad mnogo ozbiljnije nadgleda istragu i insistira na najstrožem kažnjavanju inspiratora i učesnika banjskih događaja. Ne smije se ni prešutno niko amnestirati, a odgovorni iz vlasti Srbije moraju biti sankcionisani i ne smiju više predstavljati srbijanske institucije“, rekao je on.

Kraj “srpskog sveta“, početak mira

Na pitanje kakva su moguća rješenja za otvorena pitanja na Zapadnom Balkanu, kao što su odnosi između Kosova i Srbije ili entitetska pitanja u Bosni i Hercegovini, Vuletić kaže da je “ključni problem između Srbije i Kosova, i kada se on bude riješio sve drugo će biti lakše“.

“Zapadni plan koji ćemo morati da prihvatimo daje garanciju budućeg mira i suživota. Mislim da je ovaj pokušaj pobune u Banjskoj i pokušaj otcjepljenja sjevera Kosova posljednja opstrukcija ponuđenom planu. Nema više nikakvih alternativa, plan je postao dio pregovaračkog poglavlja 35 za Srbiju i ako želimo stvarno u EU to mora da se prihvati zvanično. Nakon toga će i Bosna i Hercegovina da odahne i steći će se uslovi za prekoptrebnu reformu Dejtonskog sporazuma kako bi Bosna postala funkcionalna“, ističe on.

No, Diković objašnjava da “koliko god građani i građanke Srbije to ne žele da čuju, Kosovo je nezavisna država.

“Do nezavisnosti je došlo lošom, odnosno agresivnom politikom prema kosovskim Albancima, režima Slobodana Miloševića. Kosovo je priznato od strane većine zemalja, među kojima su one najznačajnije i najbolja opcija bi bila da i država Srbija prizna da je Kosovo nezavisna i suverena država, da se okrenemo budućnosti, saradnji, dobrosusjedskim odnosima. Međutim, svjesni smo da nijedna vlast u Srbiji neće priznati nezavisno Kosovo jer na toj temi se kupe politički poeni. Ukoliko bi nekad na vlast došao, na primjer, Zeleno-lijevi front moglo bi se očekivati da se to promijeni, ali imajući u vidu da nacionalističke stranke, u to spadaju i one navodno demokratske, preovladavaju na političkoj sceni, da opstaju tako što truju narod tom nacionalističkom retorikom, da je velika većina građana i građanki Srbije, da tako, kažem nesvjesna i neinformisana o tome šta se dešavalo prije i tokom devedesetih i kolika je uloga u ratovima zapravo zvaničnog Beograda, da im se režimskom propagandom uliva mržnja prema drugačijima, teško je očekivati da će u nekoj ne bliskoj, nego daljoj budućnosti doći do priznavanja kosovske nezavisnosti. I ne samo toga, već do normalnih odnosa između Srbije i Kosova”, ističe ona.

Ona dodaje da “što se tiče BiH, potrebno je pronaći mehanizam da se Dodik i njegovi pajtaši ‘spuste na zemlju”.

“Problem je ako se još više izoluje Dodik, on te materijalne i finansijske posljedice neće posebno osjetiti, ali će osjetiti već siromašni građani i građanke. Pritom, nije samo problem u Dodiku, glavni problem je vlast u Beogradu. Dok god on ima podršku zvaničnog Beograda, nastavit će da se ponaša totalitarno. Međunarodna zajednica jednostavno mora da stane na put stvaranju ‘srpskog sveta’ inače na ovim prostorima nikada neće biti prosperiteta, mira i stabilnosti”, zaključuje ona.

Ovaj tekst izvorno je dostupan na LINKU.

 

Izostanak angažmana Zapada, posebno EU, SAD i NATO-a, ohrabrio je one koji slijede nacionalističke i hegemonističke agende u regionu koje imaju sve veću moć.

Piše: Maja Radević za Slobodnu Bosnu

Nalazimo se na kriznoj prekretnici u historiji Balkana koja zahtijeva dramatičan zaokret u politici Zapada prema regionu. Rat u Ukrajini donio je Zapadnom Balkanu geopolitički trenutak predaha od jačanja ruskog uticaja, ali ipak nije uklonio osnovni rizik od porasta autokratskih tendencija koje je posljednjih decenija prvenstveno podsticala Rusija – a omogućio ih je nedostak angažmana Zapada na ovim prostorima.

Ovo su neki od zaključaka koji su se mogli čuti tokom prve Sarajevske sigurnosne konferencije, održane od 15. do 17. oktobra u organizaciji Inicijative za strateške analize iz Sarajeva i partnerskih organizacija iz SAD-a, Velike Britanije, Njemačke i BiH, na kojoj su učestvovali eksperti za sigurnost i geostrateška pitanja, analitičari, visoki politički dužnosnici i diplomate iz cijelog svijeta.

Za Bosnu i Hercegovinu i njene građane ovakav skup je od izuzetnog značaja u trenutku kada se država suočava prvenstveno sa ozbiljnim sigurnosnim rizicima – stalnim prijetnjama secesijom koje dolaze od predstavnika vlasti iz Republike Srpske, sve direktnijim miješanjem i jačanjem uticaja ne samo „velikih igrača“ poput Rusije i Kine, već i Srbije, Hrvatske i Mađarske, kojima se dovodi u pitanje suverenitet BiH, njen opstanak u sadašnjim granicama i budućnost kao potencijalne članice EU i NATO saveza.

PROMJENA RUSKOG NARATIVA I FOKUS NA CRNU GORU

Za Vladimira Putina, Balkan je bio svojevrsni poligon za testiranje informacijskog ratovanja, prve i ključne strategije preko koje se Rusija, ohrabrena slabašnim i nedovoljno odlučnim odgovorom Zapada, nametnula kao jedan od glavnih stranih faktora na ovim prostorima, kaže dr. Azeem Ibrahim sa New Lines Instituta za strategiju i politike iz Vašingtona.

– Rusija je pokrenula kampanju dezinformacija u Sjevernoj Makedoniji prije referenduma o promjeni imena. Osnovali su fabrike trolova u Sjevernoj Makedoniji iz kojih su ubacivali lažne vijesti u američki informacioni ekosistem tokom izbora 2016. godine. Također je pokušala posijati etničku neslogu u Bosni i Hercegovini i promovirati secesiju Republike Srpske. Drugi važan aspekt uticaja je uloga Ruske pravoslavne crkve. Prije tri godine pravoslavne crkve u Crnoj Gori naklonjene Kremlju podržale su rusko uplitanje na lokalnim izborima u ime proruske opozicije. Rusija je koristila Crkvu da pomogne u izboru proruskog premijera Crne Gore, kao i da pomogne organizovati masovne proteste u većim crnogorskim gradovima početkom 2020-ih. A ovo se povezuje sa trećim aspektom, a to je ruska upotreba kulturalnih ratova kao oruđa uticaja. Putin je 31. marta 2020. potpisao dekret kojim se usvaja novi spoljnopolitički koncept Rusije, a to eksplicitno uključuje „jačanje tradicionalnih ruskih duhovnih i moralnih vrijednosti i očuvanje kulturnog i istorijskog naslijeđa“ kao ključni interes nacionalne sigurnosti. Ovaj narativ preuzeli su srbijanski mediji, često zajedno sa idejom da Zapad pokušava uništiti Rusku i Srpsku pravoslavnu crkvu – kaže Ibrahim.

Strani uticaji na Zapadnom Balkanu nikada nisu oslabili, ali način na koji se to radi promijenio se posljednjih godina, a posebno od početka ruske invazije na Ukrajinu, govori novinarka i analitičarka Una Hajdari.

– Vidimo kako je Rusija promijenila svoj narativ, posebno kroz uticaj na medije u ovom regionu. Kada govorimo o ruskom uticaju, obično prvo pomislimo na Srbiju i srbijanske medije, ali mislim da se sada treba posebno fokusirati na Crnu Goru, koja je od jedne prozapadne zemlje postala država sa izraženim prosrpskim desničarskim uticajem. Naravno, Rusija je to prepoznala i sada je ruski uticaj usmjeren na javnost u Crnoj Gori, prvenstveno kroz pokušaje da ih se uvjeri kako je njihov kulturni identitet ugrožen od strane zapadnih sila. To je vrlo opasno i sada, recimo, imate situaciju da su mainstream mediji u Crnoj Gori počeli da preispituju da li je Crna Gora trebala priznati Kosovo – kaže Hajdari.

Priča o jačanju, pa i preovladavanju ruskog uticaja na našim prostorima aktuelna je već godinama, no ključno pitanje u svemu tome je zbog čega Zapad gotovo ćutke promatra aktivnosti Kremlja na Zapadnom Balkanu? Zašto nema mnogo snažnijeg, odlučnijeg odgovora, posebno kada je u pitanju Bosna i Hercegovina?

Prema riječima političkog analitičara Jasmina Mujanovića, jedan od ključnih problema je značajno raslojavanje koje je danas prisutno unutar euroatlantske zajednice u sigurnosnom smislu i kreiranju politika prema Zapadnom Balkanu. Evropska unija više ne funkcioniše kao jedinstveni, zasebni akter na globalnoj sceni, a različiti stavovi i geostrateški interesi pojedinih država EU umnogome se održavaju na BiH.

– U slučaju Bosne i Hercegovine, imate više EU država koje podrivaju sigurnost i suverenitet zemlje. Tu je prije svega Hrvatska, ali sve više i Mađarska koja blokira eventualne sankcije koje bi EU nametnula Vučićevoj vladi zbog Kosova, ali i eksplicitno blokira mogućnost uvođenja sankcija Republici Srpskoj ili njenom vođi Miloradu Dodiku. Čak je mađarski premijer Viktor Orban nedavno otvoreno rekao da ukoliko dođe do takvih sankcija, Mađarska će Republici Srpskoj to finansijski nadoknaditi. Mi ovdje još uvijek govorimo o toj ideji euroatlantske zajednice i jedne zajedničke politike prema Zapadnom Balkanu iako njena koherentnost više ne postoji. To ne znači da se to ne može promijeniti, ali čini mi se da takvu promjenu nećemo vidjeti skoro. Sve to je ozbiljan izazov za politiku Brisela i Vašingtona na ovim prostorima, ali i za zemlje poput Njemačke koje imaju ogromnu političku i ekonomsku težinu – govori Mujanović.

Sadašnja situacija generirana je načinom na koji su EU i SAD pristupile Zapadnom Balkanu nakon ratova u Jugoslaviji 90-ih godina, dodaje Mujanović:

– Postojala je ta ideja regionalne integracije svih zemalja sa područja ex-Jugoslavije sa ciljem da se one zajedno kreću naprijed, pri tome ignorišući ne samo izuzetno osjetljive stavove prema događajima iz 90-ih, već i nedostatak suštinskih političkih promjena, posebno u zemljama kao što je Srbija. I onda dođete u današnje vrijeme, gdje imate vlast u Srbiji koja je gotovo u potpunosti sastavljena od „mladih lavova“ iz Miloševićevog režima, koji su sada postali glavni igrači. Zatim se okrenete Prištini, Podgorici i Sarajevu i kažete: „Hajde da napravimo Otvoreni Balkan“. Pa, to ne prolazi, jer kada iz Sarajeva, Prištine i Podgorice pogledate Aleksandra Vulina, Ivicu Dačića, Anu Brnabić i ostale, vidite sigurnosnu prijetnju, vidite direktnu opasnost za suverenitet i teritorijalni integritet vaše zemlje. Zato mislim da ideje o regionalnoj integraciji ne mogu dovesti do onih ishoda kakve bismo željeli da imamo.

 

No, nije samo ruski uticaj problem Zapadnog Balkana. Kina je postala jedan od najvećih investitora u zemljama regiona. Novac koji dolazi iz Kine dočekuje se sa dobrodošlicom, ali pitanje je kolika je stvarna cijena iza tih investicija koju će na koncu platiti građani, naglašava dr. Azeem Ibrahim.

– Izostanak angažmana Zapada, posebno EU, SAD i NATO-a, ohrabrio je one koji slijede nacionalističke i hegemonističke agende u regionu koje imaju sve veću moć. Ovaj nedostatak angažmana imao je dvije ključne komponente. Prvi je zasnovan na politici State Departmenta koji je, čini se, zauzeo stav da je region Zapadnog Balkana inherentno plemenski te da je nerealno nadati se bilo čemu ambicioznijem u demokratskom smislu od upravljanja statusom quo. Rezultat je blijedo sjećanje na supersilu koja je voljna i sposobna utjecati na regiju prema svojim proklamovanim idealima „manje korupcije i više demokratije“. Druga komponenta ovog nedostatka angažmana je Evropska unija, čiji je uticaj jednostavno izblijedio. U protekle dvije decenije njihova sposobnost da utiču na aktere u regionu bila je potkrijepljena perspektivom EU integracija i konačnog članstva. Ova nada je gotovo nestala, a sa njom i uticaj EU. Taj vakuum je, naravno, popunjen kineskim investicijama i ruskim dezinformacijama – navodi Ibrahim.

NATO I SUOČAVANJE SA RUSKOM PROPAGANDOM KAO DIO RJEŠENJA

Na pitanje gdje je rješenje i šta bi zapadne sile trebale učiniti da neutrališu maligne uticaje na Zapadnom Balkanu, Ibrahim kaže da angažman mora biti na puno višem nivou, a to znači i dopiranje direktno do stanovništva uključujući i kulturnu diplomatiju, kao i suočavanje sa izazovom ruskog informacijskog rata.

– Zapadne informativne operacije bi mogle profitirati ako podsjete Srbe da Rusija ne može biti pouzdan partner. Da ništa nije pomoglo Jermeniji, članici Organizacije Ugovora o kolektivnoj sigurnosti. Da se Rusija ranije pridružila mirovnoj misiji na Kosovu predvođenoj NATO-om, napuštajući ga 2003… Zapad bi također mogao više ulagati u slobodne medije na Balkanu, posebno na područjima koja su ranjiva na ruske informativne operacije u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Postoje određeni dijelovi regiona koji možda nisu prijemčivi za retoričku privlačnost zapadnih demokratija i slobodnog društva, ali ako se sada postave jaki temelji, to bi se moglo promijeniti za nekoliko godina. Također, naklonjen sam argumentu Kurta Bassuenera da bi NATO trebao razmotriti raspoređivanje snaga za odvraćanje u regionu, počevši od Brčkog.

Zapadni tretman Srbije zaslužuje posebnu pažnju. Negiranje ratnih zločina i istorijski revizionizam genocidne prošlosti u Srbiji je posljednjih godina na vrhuncu. U tom kontekstu, pristup utemeljen na realpolitici i trenutnim potrebama kao što je naoružavanje Ukrajine ne može nadati trajno uticati na orijentaciju srbijanske spoljne politike. Iako će možda trebati vremena da urodi plodom, zapadna politika bi trebala krenuti od onoga što su osnovni uzroci međunarodne orijentacije Srbije, a ne njihovi simptomi – zaključuje Azeem Ibrahim.

Putin je spreman na sve da bi zaustavio zemlje Zapadnog Balkana na njihovom euroatlantskom putu

Situacija u Bosni i Hercegovini i dalje je nestabilna. Veliki svjetski konflikti poput rata u Ukrajini, i sada novog sukoba Hamasa i Izraela, skreću fokus svijeta sa dugotrajnih konfliktnih područja, a BiH je jedno od takvih, naglašava Joe Wingaeten, član Bundestaga.

– Mi u Njemačkoj posebno vidimo problematičnu ulogu Srbije. Srbija mora odlučiti na koju stranu će stati, njihova je odluka da li će biti dijelom EU ili će biti ruski saveznici. Istovremeno ne mogu oboje. To je ključni problem ovdje u regiji – kaže Wingaeten.

Britanski političar David Lidington, bivši potpredsjednik britanske Vlade i ministar za evropska pitanja u Vladi Davida Camerona, kaže da kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, očigledno je u Putinovom interesu da podržava suštinsko razdvajanje entiteta unutar zemlje i da pokuša oslabiti ili spriječiti kretanje ka istinskom pomirenju i stvaranju zajedničkog društva.

– U regionu, znamo da Rusija želi da drži Srbiju pod svojim utjecajem, i da Putinovim interesima odgovara nestabilnost u odnosima između Kosova i Srbije. Putin je u prošlosti bio saučesnik u pokušajima da se promijeni vlast u Crnoj Gori. Ruski novac je, naravno, uključen i u Sjevernoj Makedoniji. Bilo šta što može učiniti da zaustavi zemlje Zapadnog Balkana na njihovom europskom i euroatlantskom putu, to će Putin i da pokuša – smatra Lidington.

Ovaj tekst izvorno je dostupan na LINKU.

 

I dok se državna vlast koju čine koalicija Trojka (NiP, SDP i Naša stranka), HDZ BiH i SNSD ne dogovori o ovom važnom pitanju koje je bitno jer određuje energetsku strategiju Bosne i Hercegovine naše vlasti se moraju baviti i drugim projektima i procesima u oblasti energetike koji donose energetsku sigurnost, čistije energente i nižu cijenu.

Piše: Darko Omeragić za Slobodnu Bosnu

Krajem prošlog mjeseca član Predsjedništva BiH Denis Bećirović uputio je u proceduru prijedlog državnog zakona o transportu prirodnog gasa, regulatoru i unutrašnjem tržištu u Bosni i Hercegovini. Znao je, dakako, Bećirović da njegov prijedlog neće naići na plodno tlo u bh. entitetu RS i kod ministara u Vijeću ministara BiH koji dolaze iz tog entiteta, a posebno kod resornog ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Staše Košarca (SNSD) koji vjeruje samo u sud svoje partije i “svog” predsjednika Milorada Dodika, ali je ipak postupio ispravno i u namjeri da pitanje gasa dovede u zakonski okvir.

Košarac ni ovaj put nije propustio priliku da u prvi plan istakne Dodikov stav rekavši da takav prijedlog neće podržati jer “predstavlja grubi napad na ustavne nadležnosti RS-a”. Stav Milorada Dodika o ovoj temi je poznat od ranije i može se reći da je takav kao da je definisan u Moskvi i u Putinovom kabinetu, a ne u Banjaluci ili bilo kojem bh. gradu. Teza iz RS-a da je energetika u nadležnosti entiteta naprosto nije u potpunosti tačna. Čak i u Dejtonskom sporazumu u koji se često kunu Dodik i njegovi “glasnogovornici” udobno smješteni u ministarske i poslaničke fotelje na državnom nivou se može pronaći činjenica da je regulisanje pitanja gasa u nadležnosti države.

“Zakon koji je predložio gospodin Bećirović je pravna norma koja je proizašla iz Dejtonskog sporazuma i Ugovora o Energetskoj zajednici i to je obaveza koju BiH mora ispuniti“, kaže za „Slobodnu Bosnu“ Almir Bečarević, ekspert za gasnu privredu i još uvijek zvanični kantonalni ministar.

Nadalje, Bečarević podsjeća ministra Stašu Košarca da je Ugovor o uspostavi Energetske zajednice u Atini 2005. godine s drugim zemljama Zapadnog Balkana i njenog okruženja potpisala Bosna i Hercegovina, a ne entiteti. Bečarević napominje da je cjevovod koji prolazi kroz oba entiteta državna nadležnost, kao i da su gasne interkonekcije, bilo da je riječ o južnoj ili novoj istočnoj interkonekciji, također u nadležnosti države.

ENERGENTI NE “POZNAJU” ENTITETSKU LINIJU

“Narativ koji su propagirali bivši direktor Energetske zajednice Janez Kopač i Staša Košarac mora biti izmjenjen upravo usvajanjem ovog zakona koji je predložio gospodin Bećirović, a koji je utemeljen u Dejtonskom sporazumu. Košarac može davati svoja tumačenja Dejtonskog sporazuma, ali što bi rekao „njegov“ predsjednik Dodik, mi tražimo da se držimo slova Dejtonskog sporazuma, a ovaj zakon nije ništa drugo nego njegova provedba. Osim ovog zakona, prema mom mišljenju, potreban nam je i isti zakon o električnoj energiji. Podsjetiću da električna energija, gorivo i gas ne poznaju entitetsku liniju i zato je pitanje regulacije energije u obavezi države”, kaže Bečarević.

Naš sagovornik ne spori da entiteti mogu imati svoje regulatore, ali da njihov rad mora biti definisan tek onda kada država kaže šta je u njenoj nadležnosti, a zakon koji je predložio Bećirović je upravo to predvidio.

“Država mora dobiti osnovne ingerencije. Ovdje nije riječ o tome ko će biti pobjednik ili poraženi, nego o tome da svi budu na dobitku. Moj zaključak je da ovaj zakon treba usvojiti, ispuniti obaveze i krenuti u razvoj svega onog što je u posljednjim godinama stalo upravo iz razloga što nije bilo zakona“, ističe Bečarević.

Dva ključna projekta – Južna gasna interkonekcija i Nova istočna interkonekcija ne mogu biti realizovani bez dozvole Predsjedništva BiH, Vijeća ministara BiH i Parlamentarne skupštine BiH. Južnom interkonekcijom BiH bi dobila alternativni pravac snabdijevanja gasom, dok je za Novu istočnu interkonekciju zainteresovan bh. entitet RS, iako se njom u BiH dovodi ponovo gas iz starog pravca i iz samo jednog (ruskog) izvora. Poznavajući njegov stav o Zapadu i privrženost Rusiji, jasno je zašto Dodik priča samo o Novoj istočnoj interkonekciji. U odbrani tog stava ne pomaže mu ni priča da bi gas preko Južne interkonekcije bio skuplji od ruskog jer ovdje nije poenta u cijeni gasa, nego u diverzifikaciji pravaca. Pogotovo nakon što se Evropska unija kojoj i BiH teži u velikoj mjeri odrekla ruskog gasa. Dodik kaže da nema ništa protiv Južne interkonekcije, ali da želi da ga se pusti da gradi Novu istočnu interkonekciju. Poruka iz FBiH, ali i preko ovog zakona o gasu koji je predložio Bećirović je da Dodik može graditi taj pravac, ali samo uz regulaciju na državnom nivou, a najbolji način za to je da se radi po predloženom zakonu o gasu BiH. Drugačije ne može ni po slovu Dejtona na koji se poziva bh. entitet RS.

TREBAMO LI BRINUTI ZA ENERGETSKU SIGURNOST?

I dok se državna vlast koju čine koalicija Trojka (NiP, SDP i Naša stranka), HDZ BiH i SNSD ne usaglasi o ovom važnom pitanju koje je bitno jer određuje energetsku strategiju Bosne i Hercegovine naše vlasti se moraju baviti i drugim projektima i procesima u oblasti energetike koji donose energetsku sigurnost, čistije energente i nižu cijenu. Treba li BiH brinuti za svoju energetsku sigurnost i hoćemo li do 2050. godine živjeti u klimatski neutralnoj zemlji? Odgovore na ova pitanja tražili su se i na nedavno održanoj konferenciji pod nazivom „Sarajevska energetska i klimatska sedmica“ koju su organizovali Privredna komora FBiH i brojni domaći i međunarodni partneri.

Među pokroviteljima konferencije je bio i potpredsjednik FBiH Igor Stojanović (SDP BiH) kojeg je „Slobodna Bosna“ pitala ne samo kakve utiske nosi s ovog događaja nego i koliko energetskoj sigurnosti može doprinijeti nedavno usvojeni set energetskih zakona u FBiH.

“Zakoni koje smo usvojili na nivou entiteta FBiH, kao i konferencija bitni su jer od nas Evropska unija očekuje da donesemo regulativu koja će nas približiti EU. Na ovoj konferenciji se pokazalo da je ogromna zainteresovanost EU za investicije u „zelenu energiju“ i generalno u energetski sektor u BiH. Međutim, pitanje koje ne smijemo zaboraviti je i koliko će BiH biti brižljiva prema svojim resursima kako ih ne bismo izgubili. Ne želimo da nam se desi ono što se dešavalo u mnogim zemljama gdje su veliki strani ulagači došli, poklopili cijeli sektor i uzeli sav profit od energetskog potencijala zemalja koje su se kretale ka EU. To se nama ne smije desiti. Mi moramo znati kako da zaštitimo Elektroprivredu BiH i domaće ulagače“, kaže Stojanović.

Prema njegovim riječima, set usvojenih energetskih zakona u FBiH je korak naprijed ka EU i zaštita investicija koje u BiH dolaze iz EU.

KOME ĆE “PRIPASTI” JUŽNA INTERKONEKCIJA?

Pored neslaganja o tome koliku će ko imati nadležnost o gasu BiH od prije nekoliko godina „na stolu“ je i neslaganje o tome koja firma će jednog dana biti nosilac projekta izgradnje Južne interkonekcije. Da li će to biti BH-Gas sa sjedištem u Sarajevu čiji je osnivač FBiH ili Javno poduzeće „Plinovod Južna interkonekcija“ koje u septembru prošle godine osnovao Zapadno-hercegovački kanton (ZHK), pitali smo Stojanovića.

“Meni je jasno da je ovdje riječ o raspravi u kojoj nas opozicija optužuje da nešto dajemo HDZ-u BiH. Međutim, još ne postoji stav ili dogovor da ta druga firma to radi, a pogotovo ne da neko iz HDZ sjedne na čelo te firme. O tome se ne može razgovarati“, odgovara nam potpredsjednik FBiH.

Njegov stav je poprilično iskristaliziran i po pitanje državne regulative:

“Mislim da treba pitati ljude na državnom nivou i o zakonu o gasu i o obje gasne interkonekcije. Osvrnut ću se na posljednju reakciju Staše Košarca o zakonu o gasu i reći da je to klasično politiziranje, a da je Denis Bećirović postupio konstruktivno kada je zakon o gasu uputio u proceduru. Pa ko želi neka na taj zakon ulaže amandmane. Činjenica je da nam taj zakon treba za napredak ka EU i to je valjda svima jasno. Nije tu samo riječ da li nam treba taj zakon zbog pristupanja EU nego zbog nas samih kako bismo regulisali međusobne odnose. Očekujem da će ovdje biti velikog politiziranja da će RS zauzvrat za taj zakon tražiti se riješi neki njihov problem. I to se u BiH stalno dešava“, rekao nam je Stojanović.

Na “Sarajevskoj energetskoj i klimatskoj sedmici” koju su programski i finansijski podržale ambasade Češke, Norveške, Velike Britanije i Švedske, Svjetskog energetsko vijeće, USAID i brojne druge organizacije, javne i privatne firme iz BiH se pričalo i o dekarbonizaciji energetskog sektora u BiH i postizanju karbonske neutralnosti naše zemlje do 2050. godine. Na dnevnom redu je bila energetska učinkovitost, inovacije u daljinskim grijanjima i hlađenjima, pronalazak rješenja za tranziciju energetike i suočavanje s klimatskim promjenama jer sve ovo usko povezano.

SARAJEVO MOŽE POSTATI KLIMATSKI NEUTRALAN GRAD

Glavni grad Bosne i Hercegovine naprosto vapi za čistom energijom jer se tokom zimskih dana njegovi stanovnici guše zbog toga što čak 42.000 domaćinstava za grijanje koriste drvo ili ugalj i što čak 160.000 automobilima saobraćaju koristeći standardno gorivo. Sve to „pomaže“ da glavni grad najčešće nosi titulu i najzagađenijeg grada na svijetu! Mnogi sarajevski klimatski problemi bi bili riješeni kada bi im vlasti pružile priliku da nabave jeftiniji i čišći energent poput gasa. I skupoća ovog energenta je glavni grad klimatske i ekološke katastrofe kojoj svjedočimo tokom zimskih mjeseci u Sarajevu. Ovo bi se moglo početi mijenjati realizacijom kapitalnog projekta daljinskog grijanja stanova u Sarajevu. Almir Bečarević nam je odgovorio o čemu je riječ i koje su koristi od ovog projekta:

“Ovaj projekat je prije nekoliko dana proglašen kapitalnim projektom Kantona Sarajevo što znači da će biti otvoreni pregovori s Evropskom bankom za obnovu i razvoj (EBRD) za obezbjeđenje kreditnih i grant sredstava. Projekat je vrijedan 50 miliona eura sa energetskim objektom za proizvodnju električne energije iz mulja, od čega bi 15 miliona eura bila grant sredstva iz WBIF-a (Investicioni okvir za zapadni Balkan).

Ne bih govorio o tome da li će to donijeti nižu cijenu toplotne energije jer je ovdje poenta da koristimo vlastitu vodu i električnu energiju, odnosno da postignemo energetsku nezavisnost Kantona Sarajevo. Ovim projektom oslobađamo se plaćanja ruskog gasa u iznosu od oko 20 miliona KM godišnje i počinjemo koristiti vlastite resurse. Nema dileme da li je ovaj projekat opravdan jer mijenjamo ruski gas u vrijednosti od 20 miliona KM za domaći resurs u vrijednosti od 10 miliona KM ne računajući i vlastitu proizvodnju električne energije. Projekat daljinskog grijanja u Sarajevu je ocijenjen kao najbolji projekat u regiji i to dovoljno govori koliko je njegov značaj“, rekao nam je Bečarević.

Postizanje klimatske neutralnost za oko 30 godina je, prema Bečarevićevom mišljenju, optimističan ali i dostižan rok. Da bi se klimatski došlo biće potrebno mnogo novca, a jedan od projekata koji do nje dovodi je i pomenuto daljinsko grijanje stanova u Sarajevu. Plan je da se u prvoj fazi izvrši ugradnja toplotne pumpe snage 18 megavata u Butilama, potom da se izgradi cjevovod od 6,5 kilometara od Butila do kotlovnice na Alipašinom Polju, cjevovod od 2 kilometra od kotlovnice K5 do kotlovnica na Alipašinom Polju, razne komponente za poboljšanje učinkovitosti postojećeg sistema grijanja na Alipašinom Polju, pa nakon toga još jedne toplotne pumpe na Butilama, cjevovod od Alipašinog Polja od 6,5 kilometara do kotlovnica na Otoci i Čengić Vili, Hrasnom i na Grbavici. U budžetu KS za ovo u ovoj godini je osigurano 16 miliona eura, a ostatak od 34 miliona eura bi trebalo da se nađe u budžetu za narednu godinu. Projekat će biti uvršten u Strategiju razvoja KS za period 2021-2027. i Program javnih investicija za period 2024-2026.

“Ogromna sredstva su potrebna da Sarajevo postane klimatski neutralan grad. Projekat daljinskog grijanja je jedan od prvih koraka ka tome. Paralelno s njim potrebno je stvoriti javni gradski prevoz koji će građani koristiti umjesto automobila na fosilna goriva. Grijanje na fosilna goriva i prelazak na ekološki prihvatljiv način je projekat težak nekoliko stotina miliona KM. Za energetsku efikasnost nam, također, treba nekoliko stotina miliona KM. Za modernizaciju i održavanje javnog gradskog prevoza su potrebne desetine miliona KM. Te investiciju su pred nama i moramo ih realizovati ako želimo da za 20 ili 30 godina Sarajevo postane klimatski neutralan grad“, zaključuje Almir Bečarević, ekspert za gasnu privredu.

Ovaj tekst izvorno je dostupan LINKU.