Možda je nestvarno da u 21. vijeku još uvijek postoje ljudi koji nemaju mobilni telefon. Nažalost, postoje, a jedna od njih je i žena koja se Centru za ženska prava obratila za pravnu pomoć.
T.S. je svoj vijek nakon udaje provela služeći muža i njegovu porodicu, djecu koju je rađala i podizala, dok je muž odlazio na posao, i vraćao se gotovo uvijek ljuto ulazeći u kuću galameći i prigovarajući svemu i svačemu.
Batine su bile način da joj pokaže „ko je gazda i ko hrani i nju i djecu, da bi bez njega skapali od gladi“. Nasilan seksualni odnos je jedini za koji je znala. Trpila je, jer je tako naučena. Nije poznavala gdje je sjedište institucija koja bi joj mogle pomoći. Iz kuće nije izašla 35 godina, ponekad do najbližeg komšiluka, a u dvorištu je provodila najviše vremena. Nije imala račun u banci.
Napuštanje muža i razvod za nju nisu bili opcija, jer to je „sramota“ koja bi je izložila osudi i okoline, porodice i djece. Međutim, muž je želio da ona napusti kuću, jer je nije više mogao gledati.
Otišla je kod sina, samo da mu se, prema njenim riječima „skloni s očiju“. Vjerovala je da će ga to proći, da će je vratiti kući. Sin je živio sa svojom porodicom, s minimalnim sredstvima za život. Dok je boravila kod sina, muž je podnio zahtjev za razvod braka, a ona je ostala „ni na nebu, ni na zemlji“, nesnađena, izgubljena.
Došla je na sud kada je bilo zakazano ročište za razvod braka. Iako se brak mogao automatski okončati bez njenog pristanka, sudija je ipak odlučio da joj na papir napiše naziv organizacije Centar za ženska prava uz objašnjenje da im se obrati, a kada dođe, znat će zbog čega. To se i desilo.
Tokom razgovora s njom uposlenice organizacije uočile su neophodnost intervencije u kontekstu obezbjeđenja bilo kakve egzistencije. Ispunjavala je sve zakonske uslove za supružansko izdržavanje što je bila osnova za podnošenje protivtužbe.
Na njenu i radost Cetra za ženska prava, uspješno, jer je sud u potpunosti prihvatio zahtjev naveden u tužbi. Ovim je na neki način osigurano njeno koliko toliko dostojanstveno starenje, a za nju je to bila i određena satisfakcija za sve godine koje je trpila i posvetila se brizi o porodici.
